Razvojni put i odlučujuća razdoblja u životu

Priprema za njegovo kasnije djelovanje

Prisilno i prekinuto naukovanje

Nakon 5. razreda osnovne škole, Bruno Gröning je započeo naukovanje za trgovački zanat. Međutim, nakon dvije i pol godine, morao ga je napustiti na inzistiranje svog oca. Naime, zidar je htio da i njegov sin izuči neki građevinski zanat. Dao ga je u tesarski zanat, no ni njega Bruno nije dovršio. Gospodarska previranja u poslijeratnoj Njemačkoj nisu mu to dopustila. Tri mjeseca prije kraja svog naukovanja, tvrtka kod koje je izučavao tesarstvo morala se zatvoriti zbog manjka poslova. Potom je radio najrazličitije poslove. Egon Arthur Schmidt piše o tom razdoblju:

"Svaki posao kojega se dotakao, uspijevao je"

"Njegovi su me kolege kao o njegovu posebnom obilježju izviještavali da mu je uspijevao svaki posao kojega bi se prihvatio, bilo da se radilo o satovima, popravku radio aparata ili brava. Naročito je imao smisla za tehniku. Nije mu nikada bilo teško obavljati najgrublje i fizički najteže poslove. Kao lučki radnik, jednako je vukao užad kao i svatko drugi. Nije to nimalo skrivao, jer se to uklapalo u put koji ga je vodio kroz dubine do samog vrha. Stara kineska poslovica kaže: ‘Tko nikada nije koračao glibom, ne može postati svetac.’ O tome ima dovoljno svjedočanstava njegovih ranijih životnih suputnika, koja su tek nedavno dospjela do mene. Tako je jedan od njih, bez ikakva ustezanja, jednostavno kazao da mu je Bruno Gröning ostao u uspomeni na temelju jednogodišnje suradnje kao najbolji i najpošteniji prijatelj kojeg je ikada imao."

Brak i obiteljski udarci sudbine

Oženio se kad je navršio 21 godinu. No njegova supruga nije imala razumijevanja za njega. Htjela ga je ukalupiti u uski građanski obiteljski život te se prema iscijeljenjima odnosila kao prema njegovim ‘mušicama’. Sinovi Harald i Günther, rođeni 1931. i 1939. godine, umrli su obojica kad su navršili devet godina. Premda su tada već nebrojeni ljudi dobili iscijeljenje preko Brune Gröninga, Gertrud Gröning nije vjerovala u iscjeljujuću snagu svog supruga. Djecu nije povjerila njemu, već liječnicima. Međutim, školska im medicina nije mogla pomoći. Oba su dječaka umrla u bolnici. Harald 1940. godine u Gdanjsku, a Günther 1949. u Dillenburgu. Za Brunu Gröninga bili su to teški udarci sudbine. Još bi mu mnogo godina poslije navirale suze kad bi govorio o svojim sinovima.

Tako je vrijeme između dva svjetska rata bilo za njega razdoblje pripreme za njegovo kasnije djelovanje. Ponekad je morao proći mnoga gorka iskustva kako bi mogao shvatiti ljude u svim životnim situacijama i suosjećati s njihovim nevoljama.

Pomagati umjesto pucati – u vojsci na fronti i u ratnom zarobljeništvu

Tijekom Drugog svjetskog rata mobiliziran je 1943. godine u redovnu vojsku. Tamo je došlo do trzavica s njegovim pretpostavljenima. Zbog njegova opiranja da puca na ljude, prijetili su mu vojnim sudom. Konačno je ipak morao na frontu. Bio je ranjen, dospio je u rusko zarobljeništvo, a krajem 1945. godine došao je kao prognanik u Zapadnu Njemačku.

Ponašanje Brune Gröninga tijekom rata bilo je obilježeno njegovom željom da pomaže ljudima. Čak je i na fronti koristio svaku priliku da se zauzme za svoje drugove ili za civile.

U jednom ruskom selu omogućio je ljudima, kojima je prijetila opasnost pomora od gladi, pristup živežnim namirnicama njemačke vojske. U zarobljeništvu se izborio da njegovi drugovi dobiju bolju odjeću, bolju prehranu i smještaj. Iscijelio je nebrojene ljude koji su patili od edema izgladnjelosti. U strahotama rata nije ubio ni jednog jedinog čovjeka, ali je mnogima pomogao.

Rastava braka i okretanje prema svim ljudima

U prosincu 1945. godine pušten je iz zarobljeništva te je u Dillenburgu, u pokrajini Hessen, izgradio novu egzistenciju, povukavši obitelj k sebi. Međutim, nakon smrti drugog sina, kada mu je njegova supruga htjela zabraniti svako pomaganje, rastao se od nje. Osjećao se obveznim pružiti svim ljudima iscjeljujuću snagu kojom je raspolagao. Rekao je: "Ja ne pripadam pojedincima, već čovječanstvu."

Početkom 1949. godine put ga je odveo u Rursku oblast (Ruhrgebiet). Preko izvješća nekih iscijeljenih, sve je više ljudi obraćalo pozornost na Brunu Gröninga. Išao je od kuće do kuće, uvijek onamo gdje bi ga trebali, gdje bi ga bolesnici molili za pomoć. Tako je djelovao je u malom krugu, sve dok u ožujku 1949. godine nije prihvatio poziv inženjera iz Herforda da posjeti njegovog sina.