Djetinjstvo i mladost
Tučen, ismijavan, neshvaćen, prihvaćen kao dijete koje se razlikuje od drugih
Bijeg iz okruženja tvrdog srca u prirodu: "Ovdje sam doživio Boga"
Bruno Gröning rođen je 30. svibnja 1906. u mjestu Gdanjsk-Oliva kao četvrto od sedmero djece bračnog para Augusta i Margarethe Gröning. Njegovi su roditelji rano primijetili neobičnost njihova sina, npr. životinje koje su smatrane plašljivima poput zečeva i srna, spontano bi dolazile k njemu i bez straha dopuštale da ih miluje.
Što je Bruno Gröning više rastao, to mu je njegova okolina bivala sve više stranom. Gröning je pričao da su ga kod kuće ponekad jako tukli. Udarci - tako je rekao -nisu ga tjelesno boljeli, ali se osjećao neshvaćenim.
Zbog tvrdoće srca svoje okoline, mali bi Bruno često bježao u prirodu. Više su ga privlačile životinje, stabla i grmlje, nego pojedini ljudi. Često bi tijekom više sati nestajao u obližnjoj šumi.
"Ovdje bih doživljavao Boga u svakom grmu, svakom drvetu, svakoj životinji, pa i u kamenju. Svugdje bih stajao satima razmišljajući – zapravo nisam imao nikakav osjećaj za vrijeme – a osjećao sam se kao da se cijeli moj nutarnji život širi u beskonačnost."
Nikad nije sudjelovao u grubim tučnjavama vršnjaka. Tako je često bio predmetom zlobnog ruganja, pa su ga zbog njegove različitosti tukli i kažnjavali.
Rado viđena iscjeljenja kod ljudi i životinja
S vremenom se sve više uočavao onaj bitni aspekt Brune Gröninga koji ga je poslije doveo u središte zanimanja javnosti: u njegovu prisustvu životinje i ljudi bi ozdravljivali. Naročito je za vrijeme Prvog svjetskog rata često posjećivao ratne bolnice (lazarete) i tamo bio dobrodošao. Ranjenici bi se dobro osjećali u njegovu prisustvu i mnogi bi ozdravljavali. Bolesnici bi često slali i po njegovu majku, s molbom da dođe k njima zajedno s malim Brunom. U obitelji i u krugu znanaca, rado se prihvaćala sposobnost iscjeljivanja mladoga Brune.
Težnja za samostalnošću
Bruno Gröning piše u svom životopisu: "Dok sam još bio malo dijete, u mom bi se prisustvu bolesnici oslobađali svojih tegoba, a djecu kao i odrasle, uzbuđene ili u svađi, smirivao bih sa svega nekoliko riječi. Već sam kao dijete mogao utvrditi da se životinje koje se obično smatraju plašljivima ili zloćudnima, ponašaju prema meni dobroćudno i pitomo. Moj odnos s roditeljima bio je zbog toga poseban i pun napetosti. Uskoro sam težio punoj samostalnosti kako bih izašao iz okruženja moje obitelji koja me ‘pogrešno shvaćala’."
