Njegov posljednji put

Bruno Gröning umire 26. siječnja 1959. godine u Parizu

Dijagnoza: rak želuca u poodmaklom stadiju

U kasnu jesen 1958. godine Bruno Gröning se sa svojom drugom suprugom, s kojom se oženio u svibnju 1955. godine, odvezao u Pariz kako bi ga pregledao njegov prijatelj, specijalista za rak, dr. Pierre Grobon. Rendgenske su snimke pokazale sljedeće: rak želuca u poodmaklom stadiju. Dr. Grobon ga je htio odmah operirati, međutim, Bruno Gröning je to odbio.

Odvezao se nazad u Njemačku kako bi pripremio proslave Božića u Zajednicama. Dana 4. prosinca 1958. godine govorio je na magnetofonsku traku koju je trebalo pustiti za proslavu Božića u svim Zajednicama. Zatim se iznova odvezao sa svojom suprugom u Pariz. Dr. Grobon je u međuvremenu izvijestio uglednog specijalistu za kirurgiju raka, dr. Bellangera. U njegovoj klinici u ulici Henner, nedaleko Montmartrea dana 8. prosinca izvršena je operacija. Rezultat je za liječnike bio zastrašujući: bilo je kudikamo gore nego li se moglo naslutiti s rendgenskih snimki – više se nije moglo operirati. Rana je odmah zatvorena.

Začuđujuće brz oporavak

Josette Gröning je napisala o tome sljedeće: "Nisu mogli shvatiti kako je Brunin vanjski izgled otkrivao tako malo o njegovim groznim unutarnjim patnjama i kako je još normalno disao, te kako je njegov metabolizam zadnjih tjedana besprijekorno funkcionirao, a krvna slika mu je bila odlična. U tom poodmaklom stadiju dolazi, naime, do čestih povraćanja i kod najmanjeg uzimanja hrane i tako se pacijent polako izglađuje. Kod Brune svega toga nije uopće bilo."

Na čuđenje njegovih liječnika, brzo se oporavljio te se odvezao natrag u Njemačku, gdje je proslavio Božić. Sredinom siječnja 1959., sastao se na 3 dana s čelnicima novog Društva i odredio da treba dalje izgrađivati njegovo Djelo. Oba čelnika nisu naslutila da je to njihov posljednji susret s Brunom Gröningom.

Operacija u Parizu uz pratnju prirodne oluje

Dana 21. siječnja, iznova je odletio u Pariz. Zbog poteškoća s debelim crijevom nije bilo moguće izbjeći još jednu operaciju. Dana 22. siječnja 1959. godine, u 9 sati ujutro – u isto vrijeme kad je u Münchenu započeo revizijski postupak – Bruno Gröning je iznova operiran. Morao se podvrći onome od čega su mnogi ljudi, zahvaljujući njemu, bili pošteđeni, ali on nije mogao niti smio sam sebi pomoći.

Dok je tog jutra ležao u narkozi, nad Parizom se odjednom spustilo strašno nevrijeme. Njegova je supruga izvijestila: "Čudnovata je bila ta prirodna nepogoda. Dana 22. siječnja 1959. dok je moj suprug još ležao pod narkozom, nad Parizom se odjednom sve smračilo i sručila se strašna oluja s munjama i grmljavinom, zamračivši vedar i svijetao dan. Bilo je tako mračno da smo morali upaliti svjetlo. Medicinska se sestra također jako začudila tako snažnoj oluji. Idućih dana nakon operacije, Brunina temperatura, krvni tlak i puls bili su posve normalni. Još je dva puta ustao i sjeo na stolac."

"Unutarnje potpuno izgaranje"

Dana 25. siječnja pao je u komu, a idućeg dana 26. siječnja 1959. u 13:46 sati preminuo je na klinici Henner od raka, kako je to liječnik napisao u osmrtnici. Je li to doista bio rak? Dr. Bellanger je nakon druge operacije rekao: "Razorenost Brunina organizma jest grozna, došlo je do potpunog nutarnjeg izgaranja. Kako je mogao živjeti tako dugo i bez trpljenja užasnih bolova, posve mi je zagonetno."

Bruno Gröning je već više godina prije izjavio: "Ako mi zabrane djelovanje, iznutra ću izgorjeti."

Posmrtni iskazi

Pismo koje je dr. Grobon napisao 26. veljače 1959. godine njegovoj udovici svjedoči o tome kako je Bruno Gröning prolazio kroz tu gorku sudbinu: "Ti liječnički napori (posvećeni Bruni Gröningu) bili su posve prirodni te mogu reći da su bili snažno potpomognuti hrabrošću, snagom volje i značenjem osobe Brune Gröninga. […]"

Dr. Bellanger se još u prosincu 1974. divio Bruni Gröning u svom pismu: "Bruno Gröning bio je čovjek sa srcem, dragocjen čovjek koji se potvrdio; a njegovo dostojanstvo, s obzirom na patnju i smrt, i danas izaziva divljenje."

Nakon kremiranja posmrtnih ostataka donijeta je konačna sudska presuda

Mrtvo tijelo Brune Gröninga kremirano je u Parizu, a Urna je pohranjena na šumskom groblju u Dillenburgu.

Na sudskom postupku u Münchenu, nikad nije donijeta konačna presuda zbog smrti optuženoga te je postupak obustavljen.

Svatko može iz sebe doživjeti pomoć i iscjeljenje

"Čudotvorni doktor iz Herforda" koji je tisućama i tisućama ljudi donio iscijeljenje umro je osamljen i napušten u maloj uličici u Parizu. Zašto se to moralo dogoditi? Zašto je morao tako gorko patiti? Zašto si sam nije mogao pomoći?

Grete Häusler (1922. - 2007.), koju je Bruno iscijelio, bila je njegova dugogodišnja suradnica i osnivačica "Krug prijatelja Brune Gröninga" napisala je o tome u svojoj knjizi Doživjeti spas, to je istina sljedeće: "Bruno Gröning je u kratkom razdoblju svog života na ovoj Zemlji učinio mnogo Dobroga. Dar pomaganja i iscjeljivanja dobio je još u kolijevci. Gdje god bi se pojavio, događale su se čudnovate stvari, razumu posve neobjašnjive. U javnost je dospio 1949. godine. Nakon velikih iscjeljenja u Herfordu i velike popularnosti u zemlji i inozemstvu, nakon 3 mjeseca djelovanja, zabranili su mu iscjeljivanje. Progonili su ga te organizirali pravu hajku na njega, povlačili su ga po sudovima, htijući ga kazniti i osuditi. Zašto? Kome je on učinio ikakvo zlo? Nikome, ali je tisućama ljudi donio mnogo Dobroga, što nisu mogli dobiti ni od koga drugoga. Htjeli su nevinoga kazniti! Nevinome su zabranili činiti ono što mu je Bog zapovijedio da čini – pomagati ljudima! Morao je gorko podnositi ta zlodjela i skončati u Parizu, u klinici za tumore, u ulici Henner! Pod jakim je bolovima izgorio iznutra od iscljeljujuće struje, jer je nije smio dalje prenositi. Ljudski zakon mu je htio zabraniti djelovanje u Njemačkoj. Uza sve laži i klevete, dovukli su ga na sud kao optuženika, kao kriminalca! Tiho i osamljeno, bez znanja ijednog prijatelja, iznio je svu patnju čovječanstva. A to je doista bila prava ‘Golgota’, nije to učinio uzalud! To se moralo tako dogoditi, jer nije bilo moguće drugačije pomoći ljudima."

U svojoj knjizi Živim da bi čovječanstvo moglo dalje živjeti, piše: "Kod uporabe riječi ‘žrtva’, mi, ljudi, trebali bismo je vrlo oprezno rabiti. Međutim, kad je Bruno Gröning umro u Parizu, ta je riječ u svojoj potpunoj težini istinita."

Samo je tako bilo moguće da se njegova riječ ispuni kao što to danas dokazuju brojna izvješća o uspješnom iscjeljenju: "Kad jednom odem u ljudskom obliku s ove Zemlje, tj. kad odložim svoje tijelo, tada će čovječanstvo biti tako daleko da će svatko iz sebe moći doživjeti pomoć i iscjeljenje."

Nastavak velikog sudskog procesa

Prizivni postupak i revizija

Gröningov nepovoljan polazni položaj

Prilikom prizivnog susdskog postupka u siječnju 1958. godine, Bruni Gröningu je štetila činjenica što se nije žalio osobno, već je to učinilo državno tužilaštvo. No, nije mu naškodio samo taj nemar njegova tadašnjeg odvjetnika; odvjetnik se, naime, prilično dugo nećkao dok nije predao predmet novom pravnom pomoćniku Gröninga, pa je tako spriječavao pripremu obrane na sudski postupak.

Tijekom tog drugog sudskog postupka, u usporedbi s prvim, svjedoci optužbe imali su mnogo sigurniji nastup. Čini se da su se ujedinili oko točke ‘zabrane odlaska k liječniku’.

Kazna zatvora i novčana kazna uvjetno, "sramota", i to bez razjašnjenja pitanja iscjeljivanja

Presuda je ovaj put glasila: Osam mjeseci zatvora zbog ubojstva iz nehaja te novčana kazna od 5.000. - DM zbog kršenja Zakona o iscjeliteljima i terapeutima (HPG). Presuda je izrečena uvjetno.

Barunica Anny Ebner od Eschenbacha koja je doživjela prvi i drugi sudski postupak kao gledateljica u sudnici, opisala je presudu "kao sramotu za Njemačku".

Bruno Gröning je izjavio da ga se kažnjava, jer čini Dobro. Žalio se što tijekom cijelog sudskog postupka nikoga nije zanimalo kako nastaju iscijeljenja, pa čak ni njegove odvjetnike. Da se to pitanje pobliže istražilo, ispostavilo bi se kako njegovo djelovanje nema ništa zajedničkog s medicinskom praksom. Postupak je trebalo obustaviti. Međutim, razjašnjenje tog pitanja nije zanimalo nikoga u sudnici. Čulo se unaprijed stvoreno mišljenje o Gröningu i nitko nije bio spreman odstupiti od njega.

Nalog za reviziju postupka netom prije smrti 

No, ni to nije bio kraj procesa. Bruno Gröning je dva puta zatražio reviziju postupka. Termin za postupak zakazan je 22. siječnja 1959. godine pred Višim pokrajinskim sudom u Münchenu. Ali, do toga više nije moglo doći zato što je Bruno Gröning umro u siječnju 1959. godine.

"Njegova riječ izgoni bolest"

Iscjeljenja se i dalje događaju -usprkos sudskom procesu i zabrani iscjeljivanja

Izvanjsko ozdravljenje i unutarnja promjena

Za vrijeme tih razmirica­i­borbi, Bruno Gröning je nastavio djelovati. Tako je, između ostalog, izvijestio 1957. godine dr. Horst Mann, novinar specijaliziran za područje medicine, u seriji članaka u listu Das Neuen Blatt pod naslovom "Njegova riječ izgoni bolest":

"Idućeg jutra sam se odvezao iz Hamelna u Springe, u mali gradić na Deisteru. Ovdje je također nastala jedna Gröningova Zajednica. Povod tome bila su iscijeljenja niza ljudi u tom mjestu. I ovdje sam doživio kao i prije u raznim mjestima Schleswig-Holsteina, u Augsburgu, Hamelnu, Beču, Plochingenu i drugim gradovima: ljudi su ustali i izvješćivali mi o svojim bolestima. Navodili su mi svoje liječnike koji su ih liječili. Pričali su o svom iscjeljenju koje zahvaljuju Gröningu, te su uvijek bili spremni podići ruku i potvrditi svoju izjavu pod prisegom.

‘Već sam kao beba imala iščašenje kukova u obje noge‘ priča pedesetogodišnja Julie Prohnert iz Hannovera. ‘Poslije sam mogla hodati samo na štakama Liječnik je mogao samo ublažiti moje patnje. Nakon što sam poslušala jedno predavanje gospodina Gröninga, osjetila sam jaku reakciju. Leđa koja su mi bila skoro posve iskrivljena, ponovno su se izravnala. Ponovno sam mogla hodati. Teškoće mi se otada više nisu vratile…’

‘Imao sam reumatizam zglobova i stalno su me mučili osipi i apscesi. Gospodin Gröning me toga oslobodio’, rekao je Wilhelm Gabbert iz Hamelna.

‘Svoje probleme sa žuči podnosio sam još samo pomoću morfija’ izvijestio je Kurt Severit iz Evestorfa. ‘Zahvaljujem Bruni Gröningu što me oslobodio toga.’

‘Imao sam povišeni šećer’ izvijestio je Robert Thies iz Springea. ‘Međutim, još je opasnija bila slabost srčanog mišića. Danas više nemam nijednu od tih poteškoća. Za to zahvaljujem gospodinu Gröningu.’

I tako redom. Radilo se o ljudima svih starosnih dobi; o muškarcima, ženama, djeci. Nabrajali su mi mnoge bolesti, počevši od glavobolje, preko upale živaca, išijasa, problema s bubrezima i žuči, do srčanih smetnji i uzetosti.

No, bilo je tu još nešto drugo što me duboko dirnulo. Mnogi su iskreno pričali pred svim slušateljima da su preko Gröninga doživjeli nutarnji preobražaj. Trka za uspjehom i egoistični stav ustuknuli su pred nutarnjim mirom i opuštenošću te razmišljanjem u korist zajedništva."

Pouzdanje u sebe omogućuje uspješno iscjeljenje kod svakog čovjeka

Dr. Hosrt Mann piše dalje: "Kod svih tih razgovora s ljudima koji su se osjećali iscijeljenima zahvaljujući Bruni Gröningu, u meni se sve više javljalo sljedeće pitanje: Je li uspješno iscjeljenje moguće kod svakoga – ili još smjelije – kod svake bolesti? Gdje su bile granice snazi koja je izlazila iz Gröninga? Nije li tu bilo opasnosti? […]

To sam ga i pitao prilikom svojeg posljednjeg posjeta. ‘Ne mogu i neću nikoga prisiljavati’, odgovorio mi je. ‘Ako se netko zatvori i nema u sebi ni malo spremnosti da razvije snagu za red, tada i meni nedostaje spremnost da nešto poduzmem. Od takvih ljudi tražim samo da slome okove zla koji sprječavaju iscjeljenje.’

Imao sam još jedno pitanje: ‘Svaka je bolest različito opasna’, rekao sam. ‘Recimo da neki teški bolesnik od kojega su mnogi liječnici dignuli ruke, pozove po vas preko liječnika koji se još uvijek bori za njega. Hoćete li moći pomoći?’

‘Da’, rekao je Gröning. Rekao je to bez imalo oklijevanja. ‘Vjeruje li bolesnik u to, i vjeruje li i liječnik u svoje načine, uspjeh neće izostati. Zajedničko povjerenje razvit će u bolesniku neslućene snage. Često se uspjeh najbrže postiže tamo gdje se bolesnik sav očajan hvatao za posljednju slamku.’"

Odvajanje od Gröningovog saveza

Vrijeme za izradu bilance nastale štete

Uskogrudni birokratizam nedjelotvorno promatra novčanu kaznu koja je presuđena Bruni Gröningu

U međuvremenu je u listopadu 1957. godine došlo do razmirica između Brune Gröninga i poslovodstva Gröningovog saveza. Zbog uskogrudnog birokratizma, Savez je jako naškodio Bruni Gröningu. Povod razmirici bila je sudska presuda prema kojoj je Bruno Gröning u kratkom roku trebao platiti kaznu od 2.000.- DM. Budući da nije uzimao novac za svoj rad, nije raspolagao s dovoljnim financijskim sredstvima za podmirenje kazne. Predsjedništvo Saveza je na početku sudskog postupka odlučilo da će snositi troškove postupka. Međutim, Predsjedništu je bilo sporno, ubraja li se u to i novčana kazna. Željeli su dugotrajnim birokratskim načinima provjeriti je li Savez uopće dužan isplatiti tih 2.000. - DM. Stoga su namjeravali tek nakon provjere pristupiti prikupljanju novca. Bilo je za očekivati da će potrebna novčana sredstva Bruni stići odviše kasno, ako uopće i stignu. Savez je, dakle, promatrao skršenih ruku kako će Bruno Gröning morati u zatvor zbog neplaćanja izrečene novčane kazne. Tako je došlo do otvorenih nesuglasica, a time i do raspada Saveza.

Lažni prijatelji 

Bruno Gröning osvrnuo se na 62 stranice opsežne Bilance djelatnosti Saveza, navodeći sve točke po kojima mu je Savez naškodio. U sažetku je izjavio: "Uspoređujem li danas svoju prijašnu okolinu (profitere Meckelburga, Enderlina, Schmidta i Hülsmanna) i svoju sadašnju (članove Predsjedništva Saveza), tada dolazim do istog zaključka: krajnji je rezultat danas jednak kao i onda. Danas, zahvaljujući mojim najvećim, najbližim i najboljim prijateljima, ništa nije postalo drugačije nego li je bilo prije. Tada su me varali prljavi zanatlije. Danas su zakazali prijatelji time što mirno promatraju kako se povlačim po sudovima, kako ne dobivam pomoć, kako bez automobila ne mogu posjećivati Zajednice, kako se ništa ne poduzima protiv hajke u tisku, kako se samo stvara zbrka, time što naprosto nisu ovdje kad ih trebam, premda bi me po svom obrazovanju i svom položaju u društvu, odnosno u svjetovnom životu, mogli i morali podupirati, pa stoga ne može doći do onog zbog čega sam i došao na ovu Zemlju.

Nitko od tih prijatelja nije se potrudio da me oslobodi, nijedan nije imao hrabrosti da se zauzme za mene. Ništa se nije dogodilo. Sitničavo birokratski donosile su se odluke nad odlukama. Nijedan se nije doista zauzeo za mene, nijedan nije uistinu sve poduzeo da me konačno oslobodi svih tih borbi po sudovima, protiv tiska, da mi osigura pomoć, auto kada je moj bilo u kvaru, da me brani od prljavština i kleveta itd. itd., te da mi omogući činiti ono za što sam i došao ovdje na Zemlju: Prenositi ljudima snagu života i voditi ljude k vjeri.

Da za ono što mi je dano trebam mir, a ne da me uvijek iznova ometaju svjetovni, vanjski utjecaji, da mi doista treba bedem kako bih neometano djelovao, nije mislio nitko od mojih prijatelja, od onih koji žele biti moji prijatelji. I upravo to je sramotno i razočaravajuće za mene:

- profiteri su htjeli izvući korist te su razotkriveni kao loši ljudi.
- prijatelji iz Gröningovog saveza su premlaki, odviše ravnodušni, prekomotni, da ne kažem zluradi.

A rezultat jest isti: Nisam postao slobodan. Mnogi prijatelji iz Predsjedništva Gröningovog saveza nisu održali svoje obećanje. Samo su me, na svaki način, sputavali."

Propast Udruge kao puta

Weisser je dao ostavku, a Gröningovog savez , koji nikada nije uspio ući u Registar udruga, uskoro se raspao. Njegovo mjesto zauzelo je Društvo za promidžbu duševno-duhovnih i prirodnih temelja življenja. Osnovano je 1958. godine, a njegovi su čelnici bili Erich Pelz za Njemačku te Alexander Loy za Austriju. Međutim, čak ni to Društvo, koje je osnovano još za života Brune Gröninga, nije učinilo ono čemu se on nadao. U statutu Društva nije niti spomenuto ime Brune Gröninga.

Veliki proces (1955.-1957.)

Optužba zbog ubojstva iz nehaja uz konačnu zabranu iscjeljivanja

Dana 4. ožujka 1955. godine Državno je odvjetništvo iznova podiglo optužnicu protiv Brune Gröninga. Ponovno ga se teretilo da je prekršio Zakon o iscjeljiteljima i terapeutima U jednoj daljnjoj točki optužnice, optužen je zbog ubojstva iz nehaja u jednom slučaju iscjeljivanja.

Gröning poriče podmetnuto obećanje iscjeljenja i zabranu liječničkog tretmana

Nakon što mu je uručena optužnica, obratio se svojim prijateljima: "Moji dragi prijatelji! Ovih su dana cijeli tisak i radio objavili o meni vijest u više-manje tendencioznom tonu, priopćavajući kako je Minhensko državno odvjetništvo II pripremilo protiv mene optužnicu zbog ubojstva iz nehaja. Navodno sam 1949. godine obećao iscijeljenje sedamnaestogodišnjoj djevojci oboljeloj od tuberkuloze te spriječio njen odlazak u sanatorij da bi potražila liječničku pomoć. Ja sam navodno kriv za smrt te mlade djevojke. Svatko razuman tko je pročitao ili čuo ovakve navode, spoznat će da su objavljeni s određenom svrhom: proizvesti uznemirenost među mojim prijateljima te odvratiti sve tražitelje istine da se pobliže pozabave s težnjama i spoznajama koje sam im objavio. Pokušava se svim sredstvima zakočiti moj rad kao i djelatnost Gröningova saveza i vas. Naravno da stvari izgledaju drugačije nego ih se predstvlja! Svojim prijateljima ne moram na tu temu ništa objašnjavati, jer oni znaju da ne dajem nikakva ‘obećanja o iscjeljivanju’ i da ih nikada ne odvraćam od liječničkih tretmana."

Čudnovato kašnjenje s pokretanjem istrage

Gröning je nadalje rekao prijateljima: "Oslobođen sam optužbe 1952. godine. Zar nije neobično to što mnogo prije nije pokrenut ‘slučaj Kuhfuss’ nastao još 1949./1950. u sudskom postupku protiv mene koji je vođen 1951./52., premda je za to već tada postojala sva potrebna dokumentacija! Ne upada li u oči to što su se istrage za pokretanje novog sudskog postupka protiv mene točno poklopile s vremenom kad se u javnosti pročulo da sam 22. studenog 1953. godine oživio u Murnau Gröningova savez. Naime, još su od siječnja 1954. godine policijskim mjerama saslušavani i nadzirani brojni mjesni voditelji Zajednica i prijatelji te članovi Saveza."

Svjedoci obrane odbijeni, a svjedoci optužbe prihvaćeni

Pripreme za postupak protegle su se na daljnje dvije godine. Obrana Brune Gröninga bila je znatno otežana. Gotovo svi svjedoci obrane bili su odbijeni, a svjedoci optužbe prihvaćeni. Među njima su se našla i dva nekadašnja Gröningova suradnika: Eugen Enderlin i Otto Meckelburg. Osobito je zanimljiv Meckelburg koji je tijekom prvog sudskog postupka još dijelio optužnicu s Gröningom, a sada se na vrlo oštar način okomio na Gröninga. Činio je sve kako bi mu naškodio. U točki optužnice za ubojstvo iz nehaja igrao je odlučujuću ulogu. Radilo se o slučaju koji se dogodio tijekom razdoblja njegova menadžerskog djelovanja za Brunu Gröninga.

Manipulirano sporno pitanje Ruth Kuhfuß

U studenom 1949. godine službenik štedionice, Emil Kuhfuß, došao je Bruni Gröningu na predavanje sa svojom sedamnaestogodišnjom kćeri oboljeloj od tuberkuloze oba plućna krila. Gröningu je odmah bilo jasno da djevojci više ne može pomoći i to je izjavio pred prisutnim liječnikom. Meckelburg ga je, međutim, strahovito opsjedao, zahtijevajući od njega da se prihvati tog slučaja. Tako je nakon predavanja došlo i do osobnog susreta Brune Gröninga i Ruth Kuhfuß. Gröning je hrabrio bolesnicu te zatražio od njenog oca da za 9 dana ponovno odu na stručan liječnički pregled. Time je htio postići da djevojka, koja više nije htjela ni čuti za liječnike, iznova dođe pod liječnički nadzor. Otac mu je to i obećao.

Nastavno se prepiska o tome odvijala samo između Meckelburga i gospodina Kuhfuß te nije dopirala do Brune Gröninga. Bruno je tek u svibnju 1950. godine ponovno čuo za Ruth Kuhfuß. Otac je u međuvremenu slao Gröningu očajne molbe za pomoć, moleći ga da ih posjeti. Meckelburg ponovno nije uručio pisma Gröningu, nego je svojevoljno, bez njegova znanja, dogovorio sastanak s gospodinom Kuhfußom. Tek uoči dogovorenog termina, Meckelburg je o tome izvijestio Gröninga i prinudio ga da pođe s njim.

Poslije je Meckelburg tvrdio da je Bruno Gröning djevojci obećao iscjeljenje. Međutim, on je bio taj koji je ocu obećao da će Gröninga navesti na iscjeljenje njegove kćeri. Meckelburg je u službeniku štedionice vidio dobar izvor novca, no za to mu je trebao Gröning. Uskoro nakon te posjete, Gröning se odvojio od Meckelburga.

Teški prigovor Bruni Gröningu bio je taj da je navodno zabranio Ruth Kuhfuß svaku liječničku terapiju. To je, međutim, bilo u suprotnosti s činjenicom da je on – što su potvrdili i svjedoci optužbe – djevojku poslao liječniku već prilikom prvog susreta. Čak je u jednom svom govoru preko radija u jesen 1949. godine pozivao ljude ’da na kraju opet odu na pregled liječniku’. Uvijek je savjetovao tražiteljima pomoći da vjeruju svojim liječnicima.

Ruth Kuhfuß koja je prošla neke bolne i bezuspješne terapije, opirala se daljnjim liječničkim terapijama. Dana 30. prosinca 1950. godine umrla je od posljedica bolesti.

Medicinsko vještačenje potvrđuje bezizgledno ozdravljenje

S medicinskog stajališta, dr.med. Otto Freihofer rasvijetlio je u svom vještačenju slučaj Ruth Kuhfuß: "Uz trijezno promatranje svaki bi laik morao doći do uvjerenja, kao što je to izjavila i zdravstvena služba u Säckingenu, da je svako liječenje s obzirom na ‘njeno veoma teško stanje’ koje je po liječničkom nalazu ‘bilo opasno po život’, odnosno pri čemu je postojala ‘opasnost od odugovlačenja (s liječenjem)’ bilo prema ljudskim procjenama bezizgledno. Također će se svaki pošteni liječnik koji razmišlja sine ira et studio i koji nije posve samouvjeren u tvrdnji da se zbog najnovijih lijekova može posve odreći snaga prirode, morati suglasiti sa stručnim mišljenjem gospodina prof. Lydtina iz Münchena prema kojemu se ‘ne može reći da je prije 5. studenog 1949. postojao neki veći stupanj vjerojatnosti njena izliječenja’. Po mom je mišljenju doista čudnovato kako je pacijentica uopće doživjela 30. prosinca 1950. tako da je Gröningov utjecaj mogao bar donekle produljiti njen život. Na koncu želim sažeti svoje vještačenje u svezi izjava da su ,postojali izgledi za iscijeljenje, te da se životni vijek pacijentice Kuhfuß mogao još više produljiti da nije došla u blizinu gospodina Gröninga’, jer se te izjave ne mogu sa sigurnošću predskazati, pa stoga nisu opravdane."

Nesretna sudska presuda 

Krajem srpnja 1957. u sali Porotničkog suda minhenske pokrajine održao se sudski postupak. Bruno Gröning je oslobođen optužbe po točki ubojstva iz nehaja. Međutim, izrečena mu je novčana kazna od 2.000. - DM zbog kršenja Zakona o iscjeliteljima i terapeutima (HPG).

Premda presuda na prvi pogled izgleda pozitivno, nije mu bila prihvatljiva. Bila je, zapravo, istovjetna konačnoj zabrani njegova djelovanja. Zbog pogreške njegova odvjetnika, koji je presudu procijenio znatno pozitivnije od Gröninga, žalbu na nju nije uložio Gröning, već državno tužilaštvo. Drugi sudski postupak održan je u Münchenu sredinom siječnja 1958. godine.

Gröningov savez

Nada za slobodno djelovanje preko Saveza

Kako bi, usprkos zabrani iscjeljivanja, mogao pomoći što većem broju ljudi, Bruno Gröning je već početkom 50-ih godina osnovao Zajednice. Držao je tamo samo predavanja, uloživši svu svoju energiju u prenošenje svojeg znanja tražiteljima pomoći.

Zakonska zaštita i renomirano Predsjedništvo

Bruno je dana 22. studenog 1953. godine osnovao u Murnau/Seehausenu Gröningov savez kao krovnu organizaciju. Savez je trebalo upisati u Registar društava i tako zakonski zaštititi djelovanje Brune Gröninga. Tako bi se napokon spriječio daljnji sukob sa Zakonom o iscjeliteljima i terapeutima.

U Predsjedništvo Gröningovog saveza pripadali su, pored ostalih, sljedeći članovi: grof Zeppelin, grof Matuschka, barunica Anny Ebner od Eschenbacha, viši građevinski savjetnik, dipl. inž. Hermann Riedinger i direktor Konstantin Weisser, a u početku kao suosnivač Rudolf Bachmann, od kojeg se Savez uskoro odvojio. Doživotni predsjednik Saveza bio je Bruno Gröning.

Profitna orijentacija tajnika pobjeđuje dobrobit bolesnika

Tajnik Saveza bio je hajdelberški novinar i lektor Egon Arthur Schmidt. Već se u Herfordu jako približio "čudotvornom liječniku" i osnovao je savez Prsten prijatelja Brune Gröninga. Međutim, Prsten nije djelovao u smislu Brune Gröninga te se ubrzo raspao. Gröning se tada odvojio od Schmidta, budući da je Schmidt pronevjerio dobrovoljne priloge.

1952. godine Schmidt se iznova okrenuo Gröningu, izjavivši da je uvidio svoje pogreške. Molio ga je da smije pomagati u izgradnji njegova djela, pa ga je Bruno Gröning iznova prihvatio kao suradnika. Schmidt je iznova imao priliku odlučiti je li mu doista stalo do dobrobiti bolesnika, ili samo do vlastite financijske dobiti.

1955. godine Bruno Gröning se konačno odvojio od Schmidta koji se nije nimalo promijenio. Stalno je pokušavao profitirati na račun Gröningovih sposobnosti. Schmidt je nakon odvajanja pokrenuo više sudskih postupka protiv Gröninga. Htio je izvući novac za svoju dobrovoljnu suradnju.

Tko je tu zbog koga – Savez zbog Gröningova djelovanja, ili je Gröningovo djelovanje zbog Saveza?

Poslovanje Saveza preuzeli su Konstantin Weisser i Hermann Riedinger. Izgledalo je to veoma obećavajuće, budući da su obojica bili vrlo okretni te je njihovo obrazovanje moglo biti od koristiti Djelu Brune Gröninga. No, postojala je i opasnost da će htjeti nadmoćno djelovati protiv volje jednostavnog radnika, budući da on nije imao njihov stupanj obrazovanja.

S vremenom su se stvari doista razvile u tom smjeru. Bruno Gröning je sve teže komunicirao s njima. Činilo se da su posve zaboravili kako Savez nosi Gröningovo ime i da postoji baš zbog njega. Za njih je Gröningov savez postojao sve više svrha samom sebi. Potpuno su izgubili iz vida njegov pravi cilj – pomaganje potrebitima. Izgledalo je kao da ne žele priznati da je Gröning taj preko kojeg su se događala iscijeljenja, a ne Savez.

Tako se Gröningov savez sve više razvijao u svoju suprotnost. Za čovjeka čije je ime nosio, Savez je postao zatvorom koji ga, umjesto oslobođenja, sve više ograničava.

Prvi sudski postupak oko zabrane iscjeljivanja (1951.-1952.)

Djelovanje Gröninga – aktivnost iscjeljivanja u medicinskom smislu?

Tužba podignuta radi nedozvoljenog vršenja ljekovite djelatnosti

Godine 1951./52. Bruno Gröning je prvi put stao pred sud u Münchenu zbog nedopuštenog liječenja. Premda je Bavarsko ministarstvo unutarnjih poslova gledalo 1949. na njegovo djelovanje kao na slobodnu amatersku djelatnost, sada su to isto djelovanje vrednovali u medicinskom smislu.

Optužba se oslanjala na Zakon o iscjeliteljima i terapeutima iz 1939. godine, koji je ukinuo svaku slobodu liječenja kako bi se omogućilo djelovanje samo liječnicima koji su bili nacionalsocijalisti.

Kršenje ili nekršenja Zakona o iscjeliteljima i terapeutima 

Bruno Gröning oslobođen je na prvom i drugostupanjskom sudu. Predsjedavajući sudac Pokrajinskog suda u Münchenu izjavio je u svojoj presudi u ožujku 1952. godine:

"Sud smatra primjerenim osuditi optuženoga na temelju jednostranog stručnog vještačenja. Naime, više je nego sporno, spada li uopće Gröningova djelatnost pod Zakon o iscjeliteljima i terapeutima ili ne, budući da to zadire u područje koje je do danas nedovoljno istraženo."

Ovo je oslobođenje doduše potvrđeno i u prizivnom postupku, ali je djelovanje Brune Gröninga izrazito opisano kao liječenje u smislu Zakona o iscjeliteljima i terapeutima:

"Optuženi je tako bez dozvole i bez liječničke diplome obavljao djelatnost utvrđivanja, liječenja i ublažavanja bolesti, patnji ili tjelesnih oštećenja u smislu Zakona o iscjeliteljima i terapeutima (HPG).[…]"

Isključivanje krivnje zbog zablude istoznačno je sa zabranom iscjeljivanja

Presuda dalje glasi: "Optuženog nisu mogli stoga osuditi, jer su smatrali da se on, s obzirom na objektivna obilježja o stvarnom stanju stvari provedbe liječenja, nalazio u zabludi koja isključuje svaku krivnju, pa time nije djelovao namjerno."

Kako je zabluda, koja isključuje krivnju u kojoj se Bruno Gröning navodno nalazio, potvrđena sudskom presudom, ona se, unatoč oslobođenju od krivnje, istovremeno smatrala i sudskom zabranom iscjeljivanja. Otada je Bruno Gröning morao znati da je njegovo djelovanje iscjeljivanja zabranjeno u smislu Zakona o iscjeliteljima i terapeutima (HPG). Nisu spoznate stvarne okolnosti njegova rada, koje, na temelju njegove metode iscjeljivanja, nisu imale ama baš ništa zajedničko s liječenjem u medicinskom smislu.

Trpio je varalice

Bruno Gröning daje svim ljudima priliku za preokret

Iznuđene gotovinske uplate - suradnici pokazuju svoje pravo lice

Stalno bi mu pristupali ljudi pod izlikom da ga žele podržati. Međutim, mnoge je samo zanimalo kako zaraditi na račun njegovih sposobnosti. Čini se da je neodoljivo privlačio baš takve ljude. Kad ne bi postigli svoje ciljeve, ili kad bi se Gröning od njih odvojio, pokušavali su ga višestruko prisiliti na novčane isplate putem dugotrajnih sudskih postupaka.

Tako je bilo npr. s gospođom Hülsmann koja je sa svojim suprugom u ožujku 1949. godine primila Brunu Gröninga kao gosta kod sebe u Herfordu. iz zahvalnosti zbog iscjeljenja njihovog sina. Nakon što se ispostavilo da ništa ne može zaraditi na Gröningu, podnijela je protiv njega tužbu kod Suda za rad. Vrijeme koje mu je nekoć besplatno stavila na raspolaganje, obračunala mu je sada kao radno vrijeme i naknadno tražila svoju plaću. Bruno Gröning joj je do kraja života morao plaćati mjesečnu ratu. Nije ona bila jedina. U takvom ili sličnom obliku, mnogi njegovi nekadašnji suradnici pokazali su svoje pravo lice.

"I takvi su ljudi morali postojati da bi se vidjelo tko je čovjek"

Zašto je Bruno Gröning puštao navodne pomagače tako blizu sebi? Zašto se naprosto nije klonio takvih "poslovnih ljudi"? U jednom predavanju od 31.kolovoza1950. godine, u Münchenu, na to je pitanje odgovorio sljedeće: "Ono što ljudi nisu dosada propustili je pokušati zaraditi na tom malom čovjeku s njegovim znanjem i umijećem. Vjerovali su da su pronašli zlatni rudnik. Imali su djelomično mogućnost zaraditi novac, ali Bogu hvala, nisu to mogli iskoristiti. Međutim, mora biti i takvih ljudi, i to zato da se ispostavi tko je taj koji će ići preko leševa i neće nakon toga pitati je li se bolesniku pomoglo ili nije. Ima ljudi koji idu preko leševa, oni mogu mirno gledati bolesnike oko sebe. Oni nikada nisu pitali za njih i nisu ništa propustili činiti samo da budu u mojoj blizini. Znam da će se tu i tamo postaviti pitanje: 'No, kad taj čovjek već toliko toga zna, kako to da nije i ovo znao? Možda on ništa ne zna?' Znam li ja uopće nešto i koliko ja znam, saznavat će oni malo po malo. Ali, tako mora biti. Ovaj je materijal nedostajao toj konstrukciji kako bi se svima vama oslobodio put."

"... onda svatko zna tko su oni"

Grete Häusler (1922.-2007.), iscijeljena dugogodišnja suradnica Brune Gröninga i osnivateljica Kruga prijatelja Brune Gröninga opisuje u svojoj knjizi Ovdje je istina o Bruni Gröningu sljedeći doživljaj: "Kad sam se jednom prilikom rastajala od gospodina Gröninga, zaželjela mu sve najbolje i rekla: ‘Gospodine Gröning želim vam da sada imate mir za svoj rad i da vas ne napastuju nikakvi lažni suradnici’. On mi je, na moje veliko čuđenje, odgovorio: ‘Niste u pravu, jer tako mora biti!’ Tada to nisam razumjela, ali objasnio mi je zašto sve to mora činiti i izdržati. Tako mi je razotkrio jednu veliku tajnu: ‘Znam što neki čovjek nosi u sebi. Kad bih, međutim, ljudima rekao: ‘To je lažljivac, prevarant, lopov, nitko mi to ne bi vjerovao. Što moram učiniti? Moram te ljude privući k sebi, poučiti ih dobrome, potaknuti ih na preobraćenje i zatim im dati priliku za laganje, varanje i krađu. Kad, usprkos svemu, oni to i učine, tada će svatko znati tko su oni. Tada ih puštam da mi se posve približe, a ja nisam kukavica, nego se borim."

Novi putevi i slijepe ulice

Profiteri oko Gröninga

Samoproglašeni menadžer Brune Gröninga s ekskluzivnim pravima

Iz zahvalnosti za iscjeljenje svoje supruge poslovni čovjek iz Wangeroogea, Otto Meckelburg, htio je podržati Brunu Gröninga te mu je pokazao konkretne planove za izgradnju iscjeljujućih centara. Bruno Gröning je pristao i Meckelburg je postao njegov 'menadžer'.

Krajem prosinca obojica su se uputila u Wangerooge. Ovdje je Gröning govorio na događanjima koja je organizirao Meckelburg, izazvavši nebrojena iscjeljenja. Poklonio je puno povjerenje tom čovjeku. U jednoj izjavi potpisanoj 8. siječnja 1950. godine u Wangeroogeu, budućnost svog djelovanja potpuno je stavio u ruke Meckelburga:

"Gospodin Gröning izjavljuje svoje slaganje s ovim planom gospodina Meckelburga, te se obvezuje da će se potpuno staviti na raspolaganje za postizanje te svrhe, da će gospodinu Meckelburgu pružiti svaku pomoć u planiranom osnivanju Organizacije i u Društvu samom, a i pri njegovom kasnijem djelovanju, te će općenito dati sve od sebe za postizavanje gore spomenute svrhe. Gospodin Gröning preuzima tu obvezu prema gospodinu Meckelburgu kao prema osobi, a i prema Organizaciji-Društvu u osnivanju s gore navedenim ciljem. Gospodin Gröning se, osim toga, obvezuje da neće pomagati nijednoj drugoj osobi ili krugu osoba. Provodit će svoju djelatnost samo u okviru Društva i u suglasnosti s gospodinom Meckelburgom."

Meckelburg je još u siječnju osnovao Društvo za istraživanje Gröningovih metoda iscjeljivanja. Postao je direktorom Društva uz mjesečnu plaću od 1.000 DM. Bruno Gröning nije dobio ništa. Pokazalo se da Meckelburg nije održao svoje obećanje. Vidio je u Gröningu samo izvor novca, opisujući ga podrugljivo kao "svog najboljeg konja u staji". Nije ga bilo briga za bolesnike. Gröninga je ugovorom vezao za sebe, a "čudotvorni iscjelitelj" je morao činiti ono što Meckelburg od njega tražio.

Tek je u lipnju 1950. godine Gröningu uspjelo odvojiti se od Meckelburga, ali mu je ovaj prijetio da će mu se osvetiti: "Gröninga ću već potući do nogu, polomit ću mu sve kosti."

Iscjelitelj s ponudama za predavanja

Nakon toga, Gröning je nekoliko mjeseci surađivao s münchenskim iscjeliteljem Eugenom Enderlinom. On je, naime, dobio iscjeljenje na Traberhofu, pa je ponudio Bruni Gröningu da održava predavanja u njegovoj ordinaciji. Međutim, i Enderlin se pokazao profiterom. Nije mu bilo stalo do pomaganja, već je htio zarađivati na "fenomenu Gröning". Krajem godine, Gröning se odvojio i od njega. Nakon toga, još su jednom pokušali zajedno surađivati 1952./53., ali i je i taj pokušaj propao iz istih razloga.

Iscjelitelj-karijerista

Zatim je Gröning držao predavanja u hotelu Weikersheim u Gräfelfingu. Novinar dr. Kurt Trampler uzeo ga je k sebi te je organizirao sastanke. Poznavao je Gröninga već od jeseni 1949. godine. U to je vrijeme došao na Traberhof samo kao izvjestitelj jednih münchenskih novina i nenadano je dobio iscjeljenje od svojih tegoba s nogom. Iz zahvalnosti je napisao knjiguh Veliki preokret, zauzevši se za Gröninga kod vlasti.

Slično kao i kod Enderlina, predavanja u Gräfelfingu bila su dobro posjećena. Događala su se nevjerojatna iscjeljenja. Ali, veza s Tramplerom je također prekinuta. Jednog je dana povjerovao da je dovoljno naučio od Gröninga, odvojio se od njega i osamostalio kao iscjelitelj.

Traberhof - Masovna navala ljudi u Rosenheimu

Gotovo 30.000 tražitelja pomoći okupljalo se svakodnevno u rujnu 1949. godine ispred Gröninga

Nakon okončanja Heidelberških istraživanja, Bruno Gröning je u kolovozu 1949. godine otišao u južnu Njemačku. Htio je izbjeći taj cijeli metež koji je nastao oko njega kao osobe, povukavši se na privatno imanje pored Rosenheima. Najprije mu je uspjelo tajiti svoj boravak. Međutim, čim su prve novine objavile da je stigao u Bavarsku, došlo je do masovnog slijevanja ljudi na Traberhof.

Gotovo 30.000 ljudi hrlilo je dnevno na Traberhof (ergelu) kod Rosenheima. Tisak, radio i filmski Tjedni pregled izvješćivali su o tome. Snimljen je i film za kino-projekcije pod naslovom "Gröning", koji je dokumentirao sva događanja oko njega.

Biblijske scene

Novine Zeitungsblitz izvijestile su u drugom tjednu mjeseca rujna 1949. godine u posebnom izdanju: "U međuvremenu se skupilo više od 10.000 ljudi koji već satima čekaju na ubitačnoj vrućini na veliki trenutak, Gröningovo stupanje na balkon, govor masama i zračenje s iscjeljujućom snagom. Ljudi su se tiskali jedan uz drugoga da bi potpuno uživali u njegovu 'iscjeljujućem zračenju'. Već su započele reakcije najtežih bolesnika u invalidskim kolicima, u stolicama, ili kod pojedinaca na periferiji ergele. Iznova su ljudi slabog vida progledali, nepokretni su ustajali, invalidi su pokretali svoje udove. Na stotine njih izvješćivalo je o pojačanim bolovima na oboljelim mjestima, o trzajima, probadanjima, trncima i osjećaju neopisive 'lakoće' ili iznenadnom nestanku glavobolja."

Biblijske se scene nisu događale samo na Traberhofu. Svugdje gdje bi se Gröning pojavio, za čas bi ga okružili bezbrojni bolesnici. Anita Höhne opisuje stanja oko Gröninga u svojoj knjizi Duhovni iscjelitelji danas: "Čim bi Gröning samo nagovijestio svoj dolazak, već bi započela hodočašća. Tipični su prizori koje je primjećivao novinar Rudolf Spitz prilikom jedne Gröningove posjete Münchenu u rujnu 1949. godine bili:

'Oko 19 sati, tisuće je ljudi stajalo u ulici Sonnenstrasse. Stajali su tamo i u 22.30 sati. Mnogo sam toga doživio u 5 godina rata, no nikad nisam bio tako potresen kao u ova 4 sata dok sam sjedio preko puta Brune Gröninga doživljavajući groznu smotru bijede i nevolje. Epileptičari, slijepci i invalidi na štakama, svi su se gurali k njemu. Majke su pružale Gröningu svoju nepokretnu djecu. Ljudi su padali u nesvijest, čuli su se uzvici, zaklinjajući pozivi u pomoć, molbe, želje, pobožni uzdisaji. '"

Državna tijela opredjeljuju se za blagonaklonost

Anita Höhne dalje citira novinara Rudolfa Spitza: "'Jedan drugi münchenski novinar, dr. Kurt Trampler, promatrao je bolesnike na nosilima, invalide, tu masu ljudi na Traberhofu kod Rosenheima gdje je Bruno tada živio. Trampler je došao kao izvjestitelj tjednih novina - hladni novinar koji je smatrao ispravnim samo ono što je sam vidio i čuo: 'Čujemo sada neki glas s balkona, ali to nije Gröning i žurimo k prozoru. Münchenski šef policije Pitzer govori okupljenima. Izvješćuje kako su se tegobe išijasa, koje su ga godinama mučile, smanjile u prisutnosti Gröninga. Pitzer sigurno nije čovjek sklon hipersenzibilnim predodžbama, ali ono što je primijetio na samom sebi, to može posvjedočiti. Sad javno svjedoči za Gröninga, a delegat CSU-a Hagen slijedi ga sličnom izjavom.'"

Bavarske su vlasti također bile naklonjene Bruni Gröningu. Dnevne novine Münchner Merkur izvještavale su 7. rujna 1949. godine pod natpisom "Dobronamjernost prema Gröningu": "Ministar predsjednik dr. Erhard izjavio je u ponedjeljak na konferenciji za tisak da djelovanje jedne tako 'izvanredne pojave' poput Brune Gröninga, ne bi smjelo propasti zbog nekih paragrafa". Prema njegovu mišljenju, nema većih poteškoća koje bi mogle ometati izdavanje dozvole Gröningu u Bavarskoj.

Bavarsko ministarstvo unutarnjih poslova objavljuje po završetku redakcije: Privremena provjera iscjeljujućeg djelovanja Brune Gröninga je pokazala da se ona može smatrati kao ‘slobodno djelovanje iz ljubavi’, pa u takvim okvirima nije potrebna nikakva dozvola prema Zakonu o iscjeliteljima i terapeutima (HPG)."

Nakon klevetanja, pomak prema medicinskoj dokumentaciji o iscjeljenjima

Na Traberhofu je došlo do velike strke oko Gröninga. Našli su se mnogi profiteri koji su htjeli zaraditi na račun njegovih sposobnosti. Naškodili su njegovu glasu i ugledu te su izazvali distanciranje vlasti od Gröninga. Kad je takvo stanje postalo neodrživo, Gröning se povukao u bavarska brda. Bilo je ponuda za izgradnju iscjeliteljskih centara koje je želio ispitati. Njegov je cilj bio stvoriti uvjete u kojima će tražitelji pomoći moći dobiti pomoć legalnim putem. Liječnici bi trebali, prema heidelberškom uzoru, dokumentirati stanje prije i nakon iscijeljenja.

"Fenomen Gröning" i znanost

Liječnički pregled u Heidelbergu obećava pisano stručno izvješće

U to Herfordsko vrijeme, medicinski stručni suradnici časopisa Revue, počeli su provjeravati uspješnost Gröningova iscjeljivanja. Marburški psiholog i liječnik prof. dr. H.G. Fischer odvezao se sa specijalnim štabom izvjestitelja u Herford. Tamo je vodio razgovore s iscijeljenima te je na svoje iznenađenje morao utvrditi kako je Gröningova "metoda" doista bila uspješna. Zatim je časopis Revue odlučio pridonijeti znanstvenom razjašnjenju "fenomena Gröning". Na Heidelberškoj sveučilišnoj klinici trebalo je istražiti "iscjeljujuću metodu" "čudotvornog doktora".

Bruno Gröning je pristao na Fischerove prijedloge zato što mu je Fischer bio obećao izdavanje pozitivnog stručnog mišljenja ukoliko se stvari budu povoljno odvijale. Gröning se nadao da će tako pronaći put do slobodnog djelovanja.

Iscjeljenja pred očima liječnika - "Bruno Gröning nije šarlatan"

Dana 27. lipnja započela su ispitivanja. Osobe na kojima je trebao dokazati svoju sposobnost bile su izabrane iz kruga bolesnika iz kojeg mu je bilo pristiglo više od 80 000 pisama s molbom za iscjeljenje. Njima su pridodani i neki pacijenti s Heidelberške klinike Ludolf-Krehl. Svi su oni bili brižljivo pregledani te im je utvrđena točna dijagnoza. Konačno su došli Gröningu koji je na njima primijenio "svoju metodu". Sve se to uvijek događalo u nazočnosti liječnika. Bili su svjedocima kako su bolesti djelomice spontano nestajale. Naknadna ispitivanja provedena na Klinici, potvrdila su iscjeljenja. Iscijeljene su i neizlječive bolesti poput Bechterewljeve.

U predizvještaju tiskanom u časopisu Revue prof. dr. Fischer je izričito izjavio da Bruno Gröning nije šarlatan (nadriliječnik), već prirodno nadaren duhovni liječnik. S time je sa svog stajališta pokušao protumačiti "fenomen Gröning", iako ga time nije uspio pravedno ocijeniti.

Gröning odbija profiterstvo

Konačno stručno izvješće trebalo je biti napravljeno i tiskano nakon vrednovanja svih rezultata. Bruni Gröningu su obećali da će mu se konačno osloboditi put za daljnje djelovanje. U međuvremenu su gospoda profesori Fischer i von Weizsäcker (pod čijim je pokroviteljstvom i bio cijeli pothvat) predložili Bruni Gröningu sljedeće: htjeli su osnovati iscjeliteljske centre gdje bi on mogao djelovati zajedno s liječnicima. Međutim, pridržali su pravo vođenja i biranja pacijenata.

Bruno Gröning je na to rekao: "Financijski uvjeti itd., koje mi je predložio gospodin profesor F., bili su mi posve neprihvatljivi. Naravno da smo o tome mnogo pregovarali i s gospodom koja su trebala financirati ovaj rad. Nisam se mogao složiti s prijedlozima gospodina profesora F. pa sam ih odbio, jer 1. nisam imao ni pfeninga te nisam mogao preuzeti u svezi s tim nikakve financijske obveze koje poslije ne bih mogao ispuniti; 2. nikad nisam namjeravao zarađivati temeljem tog projekta. Za mene su to bili nemogući zahtjevi. Osim toga, uvijek sam htio činiti samo to što mi je kroz moj poziv bilo dano: pomagati tražiteljima pomoći i zbog toga se staviti na raspolaganje liječnicima i psihoterapeutima, ali nikad od cijele stvari napraviti posao."

Izostanak stručnog izvješća i potencijalni sukob sa zakonom

Odbijajući stav Brune Gröninga prema zaradi rezultirao je time da su profesori izgubili zanimanje za njega. Nikad nisu izdali obećano stručno izvješće. Umjesto da mu omoguće slobodno djelovanje, blokirali su mu put novim preprekama. Tijekom istraživanja, njegova "iscjeljujuća metoda" opisivana je s pomoću pojmova "terapija", "pacijent" itd., i vrednovana je kao medicinska djelatnost. Tako je utrt put za dolazak u konflikt s njemačkim Zakonom o iscjeliteljima i terapeutima (HPG).

1949. godine u žarištu javnosti

Djelovanje Brune Gröninga u Herfordu

Tisuće oboljelih i tražitelja pomoći opkolili Gröninga

Devetogodišnji je Dieter Hülsmann već duže vrijeme ležao u krevetu. Bolovao je od progresivne distrofije mišića, a niti jedan od konzultiranih liječnika i profesora nije mu mogao pomoći. Dijete je opet prohodalo nakon što se Bruno Gröning zauzeo za njega. Inženjer Hülsmann - oduševljen iznenadnim iscjeljenjem svog sina - zamolio je svog gosta da ostane. Htio je pozvati i druge bolesne ljude kojima bi taj ‘čudotvorac’ trebao pomoći.

Bruno Gröning je prihvatio ponudu te je iz dana u dan dolazilo sve više tražitelja pomoći. Sve je više ljudi saznavalo o čudotvornim događanjima oko Gröninga. Nije potrajalo dugo i njegovo je ime bilo u svim ustima. Novine su izvještavale o "čudotvornom doktoru", a u Britanskoj zoni postao je tema dnevnih razgovora. Na tisuće ljudi hrlilo je prema Wilhelmsplatzu, a mase su opsjedale kuću.

Manfred Lütgenhorst iz dnevnih novina  Münchner Merkur pisao je 24. lipnja 1949. godine između ostalog: "Kad sam u 10.30 sati prije podne stigao u Herford, pred malom dvokatnicom na Wilhelmsplatzu stajalo je oko tisuću ljudi. Bila je to neopisiva slika bijede. Bezbroj oduzetih u kolicima, druge su nosili njihovi rođaci, slijepi, gluhonijemi, majke sa zaostalom ili oduzetom djecom, stare bakice i mladi muškarci gurali su se i stenjali. Oko stotinu automobila, kamiona i autobusa bilo je parkirano na trgu i svi su stigli izdaleka."

Paraliza, čirevi na želucu, sljepoća, "Gospodin Gröning me pogledao i sada sam opet potpuno zdrav."

Manfred Lütgenhorst nastavlja: "Vjerujete li da ćete biti iscjeljeni?" upitao sam bolesne. Klimnuli su glavom. Jučer ste trebali biti ovdje, odgovorio mi je jedan. Gospodin Gröning je bio u Viersenu u Rajnskoj oblasti, a ovdje u dvorištu ustalo je pet oduzetih te su kući otišli zdravi. Daljinsko iscjeljenje - dvorište ih je iscjelilo. Drugi bolesnici su to potvrdili.

Prolazio sam kroz mnoštvo stenografirajući njihove čudesne priče. Bilo ih je dovoljno da se ispuni čitava knjiga. Kada sam zapalio cigaretu, jedan mlađi čovjek pored mene mi reče: "Molim Vas prodajte mi jednu!" Nosio je uniformu i sličio je povratniku iz ruskog zarobljeništva. Dao sam mu cigaretu, zapalio je i oduševljeno rekao: "Gledajte, sad sve mogu učiniti sam!" Pritom je pokretao svoju desnu ruku sa svim prstima kao i desnu nogu. "Je li i vas iscijelio Gröning?" upitao sam ga. "Da, u Rusiji se ukočila moja desna strana. Gospodin Gröning me pogledao i od tada sam opet potpuno zdrav, a to još uvijek ne mogu shvatiti." Sav sretan njihao je svojim udovima.

Krenuo sam prema skupini koja se okupila oko sjedokose četrdesetogodišnje gospođe. ‘Naravno’, čuo sam gospođu kako kaže ‘Gospodin Gröning me je također iscijelio. Imala sam ogromne čireve na želucu, sve sam više mršavila i od bolova više nisam mogla spavati. Kod Gröninga nas je bilo dvanaestero. (…) Pogledao me je i odjednom mi je bilo kao da su mi čirevi otpali na zemlju, poput kamenja. Otada više nemam bolova, sve se više debljam, a rendgenski su snimci pokazali da čirevima više nema ni traga. Stavila sam se na raspolaganje liječničkoj komisiji za pregled. Mogu vam reći da su se čudili!’

Gospođa je nastavila: ‘No sve to nije ništa. Prošlog tjedna bio je tu na dvorištu jedan slijepac. Čekao je danju i noću. Budući da tu esto prolazim, upao mi je u oči. Sažalila sam se nad njim i pozvala sam ga na jelo. ‘Ne’ odbio je. ‘Ne smijem propustiti trenutak kad gospodin Gröning izađe’. Zatim sam mu donijela kruha i rekla kako ću se pobrinuti da ga dovedu do željezničkog kolodvora. ‘Nitko mi ne treba, jer ću sam moći otići na kolodvor.'’ Potom sam doživjela na vlastite oči : gospodin Gröning je došao, a mladić je povikao: '‘Ponovno vidim!'’ Doista, mrene je nestalo s njegovih očiju. Opisao mi je kakvu torbu držim u ruci. Rekao je: '‘Tamo je neki auto, a tu je i njegova registarska tablica'’ te je sam otišao na željeznički kolodvor. Svi su oko njega plakali od radosti.’"

Zabrana iscjeljivanja od strane vlasti i medicinske struke

Nije dugo trajalo da se i vlasti - naročito zdravstvene vlasti - pozabave tim slučajem. Formirana je istražna komisija, a Bruno Gröning je dobio zabranu iscjeljivanja. Neki su utjecajni liječnici bili njegovi zakleti neprijatelji. Činili su sve da spriječe njegovo djelovanje te su zahtijevali da Bruno Gröning podvrgne svoju sposobnost iscjeljivanja znanstvenoj provjeri. Kakva su se uvjerenja skrivala iza zabrane djelovanja, pojasnit će slijedeće izjave mjerodavnih liječnika sudionika: "Gröning može dokazivati što god hoće, no neće mu se izdati dozvola za iscjeljivanje", "Upuštanje s Gröningom blati čast liječničke profesije." Krajem lipnja 1949. godine morao je konačno napustiti Herford. Svi su napori da dobije dozvolu iscjeljivanja propali.

Razvojni put i odlučujuća razdoblja u životu

Priprema za njegovo kasnije djelovanje

Prisilno i prekinuto naukovanje

Nakon 5. razreda osnovne škole, Bruno Gröning je započeo naukovanje za trgovački zanat. Međutim, nakon dvije i pol godine, morao ga je napustiti na inzistiranje svog oca. Naime, zidar je htio da i njegov sin izuči neki građevinski zanat. Dao ga je u tesarski zanat, no ni njega Bruno nije dovršio. Gospodarska previranja u poslijeratnoj Njemačkoj nisu mu to dopustila. Tri mjeseca prije kraja svog naukovanja, tvrtka kod koje je izučavao tesarstvo morala se zatvoriti zbog manjka poslova. Potom je radio najrazličitije poslove. Egon Arthur Schmidt piše o tom razdoblju:

"Svaki posao kojega se dotakao, uspijevao je"

"Njegovi su me kolege kao o njegovu posebnom obilježju izviještavali da mu je uspijevao svaki posao kojega bi se prihvatio, bilo da se radilo o satovima, popravku radio aparata ili brava. Naročito je imao smisla za tehniku. Nije mu nikada bilo teško obavljati najgrublje i fizički najteže poslove. Kao lučki radnik, jednako je vukao užad kao i svatko drugi. Nije to nimalo skrivao, jer se to uklapalo u put koji ga je vodio kroz dubine do samog vrha. Stara kineska poslovica kaže: ‘Tko nikada nije koračao glibom, ne može postati svetac.’ O tome ima dovoljno svjedočanstava njegovih ranijih životnih suputnika, koja su tek nedavno dospjela do mene. Tako je jedan od njih, bez ikakva ustezanja, jednostavno kazao da mu je Bruno Gröning ostao u uspomeni na temelju jednogodišnje suradnje kao najbolji i najpošteniji prijatelj kojeg je ikada imao."

Brak i obiteljski udarci sudbine

Oženio se kad je navršio 21 godinu. No njegova supruga nije imala razumijevanja za njega. Htjela ga je ukalupiti u uski građanski obiteljski život te se prema iscijeljenjima odnosila kao prema njegovim ‘mušicama’. Sinovi Harald i Günther, rođeni 1931. i 1939. godine, umrli su obojica kad su navršili devet godina. Premda su tada već nebrojeni ljudi dobili iscijeljenje preko Brune Gröninga, Gertrud Gröning nije vjerovala u iscjeljujuću snagu svog supruga. Djecu nije povjerila njemu, već liječnicima. Međutim, školska im medicina nije mogla pomoći. Oba su dječaka umrla u bolnici. Harald 1940. godine u Gdanjsku, a Günther 1949. u Dillenburgu. Za Brunu Gröninga bili su to teški udarci sudbine. Još bi mu mnogo godina poslije navirale suze kad bi govorio o svojim sinovima.

Tako je vrijeme između dva svjetska rata bilo za njega razdoblje pripreme za njegovo kasnije djelovanje. Ponekad je morao proći mnoga gorka iskustva kako bi mogao shvatiti ljude u svim životnim situacijama i suosjećati s njihovim nevoljama.

Pomagati umjesto pucati – u vojsci na fronti i u ratnom zarobljeništvu

Tijekom Drugog svjetskog rata mobiliziran je 1943. godine u redovnu vojsku. Tamo je došlo do trzavica s njegovim pretpostavljenima. Zbog njegova opiranja da puca na ljude, prijetili su mu vojnim sudom. Konačno je ipak morao na frontu. Bio je ranjen, dospio je u rusko zarobljeništvo, a krajem 1945. godine došao je kao prognanik u Zapadnu Njemačku.

Ponašanje Brune Gröninga tijekom rata bilo je obilježeno njegovom željom da pomaže ljudima. Čak je i na fronti koristio svaku priliku da se zauzme za svoje drugove ili za civile.

U jednom ruskom selu omogućio je ljudima, kojima je prijetila opasnost pomora od gladi, pristup živežnim namirnicama njemačke vojske. U zarobljeništvu se izborio da njegovi drugovi dobiju bolju odjeću, bolju prehranu i smještaj. Iscijelio je nebrojene ljude koji su patili od edema izgladnjelosti. U strahotama rata nije ubio ni jednog jedinog čovjeka, ali je mnogima pomogao.

Rastava braka i okretanje prema svim ljudima

U prosincu 1945. godine pušten je iz zarobljeništva te je u Dillenburgu, u pokrajini Hessen, izgradio novu egzistenciju, povukavši obitelj k sebi. Međutim, nakon smrti drugog sina, kada mu je njegova supruga htjela zabraniti svako pomaganje, rastao se od nje. Osjećao se obveznim pružiti svim ljudima iscjeljujuću snagu kojom je raspolagao. Rekao je: "Ja ne pripadam pojedincima, već čovječanstvu."

Početkom 1949. godine put ga je odveo u Rursku oblast (Ruhrgebiet). Preko izvješća nekih iscijeljenih, sve je više ljudi obraćalo pozornost na Brunu Gröninga. Išao je od kuće do kuće, uvijek onamo gdje bi ga trebali, gdje bi ga bolesnici molili za pomoć. Tako je djelovao je u malom krugu, sve dok u ožujku 1949. godine nije prihvatio poziv inženjera iz Herforda da posjeti njegovog sina.

Djetinjstvo i mladost

Tučen, ismijavan, neshvaćen, prihvaćen kao dijete koje se razlikuje od drugih

Bijeg iz okruženja tvrdog srca u prirodu: "Ovdje sam doživio Boga"

Bruno Gröning rođen je 30. svibnja 1906. u mjestu Gdanjsk-Oliva kao četvrto od sedmero djece bračnog para Augusta i Margarethe Gröning. Njegovi su roditelji rano primijetili neobičnost njihova sina, npr. životinje koje su smatrane plašljivima poput zečeva i srna, spontano bi dolazile k njemu i bez straha dopuštale da ih miluje.

Što je Bruno Gröning više rastao, to mu je njegova okolina bivala sve više stranom. Gröning je pričao da su ga kod kuće ponekad jako tukli. Udarci - tako je rekao -nisu ga tjelesno boljeli, ali se osjećao neshvaćenim.

Zbog tvrdoće srca svoje okoline, mali bi Bruno često bježao u prirodu. Više su ga privlačile životinje, stabla i grmlje, nego pojedini ljudi. Često bi tijekom više sati nestajao u obližnjoj šumi.

"Ovdje bih doživljavao Boga u svakom grmu, svakom drvetu, svakoj životinji, pa i u kamenju. Svugdje bih stajao satima razmišljajući – zapravo nisam imao nikakav osjećaj za vrijeme – a osjećao sam se kao da se cijeli moj nutarnji život širi u beskonačnost."

Nikad nije sudjelovao u grubim tučnjavama vršnjaka. Tako je često bio predmetom zlobnog ruganja, pa su ga zbog njegove različitosti tukli i kažnjavali.

Rado viđena iscjeljenja kod ljudi i životinja

S vremenom se sve više uočavao onaj bitni aspekt Brune Gröninga koji ga je poslije doveo u središte zanimanja javnosti: u njegovu prisustvu životinje i ljudi bi ozdravljivali. Naročito je za vrijeme Prvog svjetskog rata često posjećivao ratne bolnice (lazarete) i tamo bio dobrodošao. Ranjenici bi se dobro osjećali u njegovu prisustvu i mnogi bi ozdravljavali. Bolesnici bi često slali i po njegovu majku, s molbom da dođe k njima zajedno s malim Brunom. U obitelji i u krugu znanaca, rado se prihvaćala sposobnost iscjeljivanja mladoga Brune.

Težnja za samostalnošću

Bruno Gröning piše u svom životopisu: "Dok sam još bio malo dijete, u mom bi se prisustvu bolesnici oslobađali svojih tegoba, a djecu kao i odrasle, uzbuđene ili u svađi, smirivao bih sa svega nekoliko riječi. Već sam kao dijete mogao utvrditi da se životinje koje se obično smatraju plašljivima ili zloćudnima, ponašaju prema meni dobroćudno i pitomo. Moj odnos s roditeljima bio je zbog toga poseban i pun napetosti. Uskoro sam težio punoj samostalnosti kako bih izašao iz okruženja moje obitelji koja me ‘pogrešno shvaćala’."

Bruno Gröning (1906-1959)

Neobičan čovjek u društvenim polemikama

Godine 1949. ime Brune Gröninga dospjelo je pod svjetlo reflektora njemačke javnosti. O njemu su izvještavali tiskani mediji, radio i tjedne novosti. Mjesecima su događaji oko tog "čudotvornog doktora", kako su ga uskoro nazvali, bili u središtu pozornosti mlade Republike Njemačke. O slučaju Brune Gröninga snimljen je dugometražni film, taj je fenomen istraživala komisija sastavljena od vrhunskih znanstvenika, a o njemu se raspravljalo i u najvišim tijelima državne uprave. Ministar rada i socijalne skrbi pokrajine Sjeverna Rajna - Vestfalija dao je nalog za progon Brune Gröninga zbog kršenja Zakona o iscjeliteljima i terapeutima iz 1939. godine. Nasuprot tome, predsjednik Bavarske vlade zastupao je mišljenje da se ne smije dopustiti da se jedna takva "izuzetna pojava" kao što je Gröning zaustavi i utopi u paragrafima. Ministarstvo unutrašnjih poslova pokrajine Bavarske označilo je njegovo djelovanje kao "slobodno djelovanje ljubavi".

U svim društvenim slojevima često se i prijeporno raspravljalo o slučaju Brune Gröninga. Emocionalni naboji su rasli. Duhovnjaci, liječnici, novinari, pravnici, polititičari i psiholozi, svi su govorili o Bruni Gröningu. Njegova čudotvorna iscjeljenja bila su za jedne milosrdni poklon neke više sile, a za druge, šarlatanstvo. Ipak, istinitost iscjeljenja dokazana je medicinskim istraživanjima.

Zanimanje širom svijeta za siromašnog radnika

Bruno Gröning je bio običan radnik. Rođen je u Gdanjsku 1906. godine, a emigrirao je u Zapadnu Njemačku nakon Drugog svjetskog rata, kada se kao izbjeglica vratio u domovinu. Živio je radeći različite poslove, bio je tesar, lučki i tvornički radnik. Iznenada je stajao u središtu zanimanja javnosti. Vijesti o njegovim čudotvornim iscjeljenjima širile su se diljem svijeta. Bolesnici su dolazili iz svih zemalja, stizala su pisma s molbama za pomoć i razne ponude. Deseci tisuća tražitelja pomoći hodočastili su tražeći pomoć. Revolucija u medicini krčila je sebi put.

U čvrstom stisku zabrana, sudskih tužbi i suradnika koji su težili za profitom

Ipak su se tu javile i protusile. One su pokrenule sve kako bi spriječile djelovanje Brune Gröninga. Progonile su ga zabrane iscjeljiteljskog djelovanja, a započeli su i sudski procesi. Sva nastojanja da se njegovo djelovanje skrene u uredan tijek, nisu uspijevala. Jedni su pružali otpor koristeći mjerodavne društvene snage, dok su drugi koristili slabost ili pohlepu za novcem njegovih suradnika. Kada je Bruno Gröning umro u siječnju 1959. godine u Parizu, posljednji sudski proces protiv njega bio je u punom zamahu. Proces je bio obustavljen, a konačna presuda nije nikada izrečena. Mnoga su pitanja ipak ostala bez odgovora.