Vremenska svjedokinja L. Schlüter
Iscjeljenje gluhoće, sljepoće i oduzetosti u Herfordu – Gröningovo zračenje govorilo je više nego tisuću riječi
Vestfalski Herford bilo je mjesto gdje je djelovanje Brune Gröning započelo u većem opsegu. To je zapazio i tisak te je počeo o tome izvještavati. Na tisuće tražitelja pomoći iz bliza i daleka dolazili su kako bi ovdje dobili pomoć i iscjeljenje. Među tim ljudima stajala je i gospođa Schlüter sa svojom slijepom svekrvom. Ona je tjelesno bila vrlo slaba te je trebala stalnu pomoć, kako kod oblačenja, tako i kod dnevne higijene i td...
Gospođa Schlüter je izvijestila sljedeće: "Za mnoga iscjeljenja saznala sam iz jednog časopisa. Između ostalog, tu su bile i slike koje su pokazivale događaje u Herfordu. Rekla sam sama sebi, tamo trebaš otići sa svojom svekrvom!
Čvrsto stisnuti jedan do drugog kao sardine u konzervi, stajali smo tu u mnoštvu na Wilhelmsplatzu pred kućom broj 7. S naše je desne strane bilo oko 30 ljudi koji su sjedili u invalidskim kolicima. Svi smo čekali i čekali. Nitko nije govorio. Svi su bili napeti i gledali prema balkonu na kojem se trebao pojaviti Bruno Gröning. Bilo je već dosta kasno navečer. Netko se pojavio na balkonu da nas tješi. "Budite strpljivi! Bruno Gröning će sigurno doći!" Tako smo tu ustrajali tri dana i tri noći.
Odjednom je Bruno Gröning stajao pred nama i svi su se veselili. Bruno Gröning je rekao da mi svi tražimo pomoć i iscjeljenje i da je Bog najveći liječnik svih ljudi. Nakon toga je pozvao oduzete da napuste invalidska kolica. "Vi možete hodati! Ustanite!" Nitko to nije učinio. I opet je Bruno Gröning oduzetima ulijevao hrabrost da se uzdaju u Gospoda Boga i da ustanu. "Vjerujte da možete i ustanite!" Onda su počeli ustajati jedan za drugim. Mogli su hodati! Nitko to nije mogao shvatiti. Svi su ostali bez riječi. Ljudi su plakali kod tog prizora.
Tada je Bruno Gröning rekao: "Slijepi i gluhonijemi, molim neka dođu pred ulaz u kuću." Sada sam sa svojom svekrvom pošla tamo gdje je on, između ostalih, i s njom razgovarao. Na ulazu je Bruno Gröning iz ruku majke uzeo gluhonijemo dijete staro dvije i pol godine. Gospodin Gröning ga je mazio i razgovarao s njim. Nakon toga je pored uha djeteta držao zvučnu vilicu i dijete je na to okrenulo glavu. Jasno se moglo vidjeti da to dijete sada može čuti. Drugo je dijete progledalo. Bile su to najdirljivije scene koje sam ikad vijela u svom životu.
Poslije smo se odvezle kući. Moja je svekrva tako dobro mogla vidjeti da se sama počela kretati po kući. Njeno se opće stanje toliko poboljšalo da više nije trebala pomoć kod oblačenja, niti kod dnevne higijene.
Bruno Gröning je bio skromno i jednostano odjeven poput svih ostalih. No zračio je ljubavlju kao nitko od njih. Čovjek je u njega mogao odmah imati povjerenje. Njegovo je zračenje jednostavno govorilo više nego tisuću riječi."
