Bruno Gröning - Njegova riječ izgoni bolest

Das Neue Blatt, 9.5.1957

izvještaj dr. Horsta Manna

Prije svega se mora jasno reći da se ovdje ne radi o osobi Brune Gröninga. "Das Neue Blatt" (Novi list) neće se pridružiti zboru onih koji ga oduševljeno hvale kao iscjelitelja, ili ga optužuju kao šarlatana. Naš je zadatak istražiti iscjeljenja Brune Gröninga kritički i nepristrano, vođeni samo iskrenim nastojanjem da napokon dokučimo istinu. Jer, svi ljudi koji pate, imaju pravo znati tu istinu.

"Das Neue Blatt" time otvara uzbudljivo poglavlje naše neposredne sadašnjice. Jer, ovo su činjenice:

1. Već više od deset godina Bruno Gröning postiže iscjeljenja koja se mogu dokazati. Njihov se broj ne može lako procijeniti. Ima ih na tisuće.
   
2. Taj je čovjek već više puta stajao pred sudom zbog svoje metode. Morali su ga osloboditi krivnje. On još i sad očekuje s pouzdanjem novi, vrlo prijeporan sudski proces.
   
3. Diljem Njemačke postoje udruženja Brune Gröninga. Njihovi članovi pokazuju puno poštovanje prema tom čovjeku koji im nije dao samo iscjeljenje, već i duševni oslonac.

"Das Neue Blatt" razgovarao je s tim ljudima. Kritički smo preispitali uspješna iscjeljenja. Pitali smo liječnike i znanstvenike te smo razgovarali i sa samim Brunom Gröningom. Srdačno i dobrovoljno nam je stavio na raspolaganje materijal koji do sada nije nikome bio dostupan.

Bilo je to 27. studenog 1953. godie u malom selu Ostenfeldu, 14 km istočno od Husuma: Teška napetost ležala je nad prostorom seoske gostionice. Ta je napetost poput željeznih štipaljki ščepala srca ljudi koji su sjedili zbijeni na klupama i redovima stolica. Bilo ih je oko stotinu, a možda i stopedeset.

Došli su iz Ostenfelda i okolnih sela između Rendsburga i Schleswiga, Husuma i Kappelna. Vijest se brzo proširila: Bruno Gröning je tu! Opet će iscjeljivati bolesne. Možda bi mogao pomoći i meni, ili mom ocu s njegovim gihtom, ili djetetu koje je tako slabo, na što liječnik samo sliježe ramenima. Možda su tako razmišljali ljudi, koji su se te večeri tu sakupili.

Mutno svjetlo s mukom je prodiralo u prostor. Padalo je na lica puna iščekivanja i vjere. No, odražavalo se također i u očima skeptika i znatiželjnika. Oni nisu očekivali ništa osobito. Htjeli su samo biti tu, da bi kasnije imali o čemu razgovarati u dugim zimskim večerima te, 1954. godine, jer je u tim selima bilo tako malo događanja. Razgovori su se uvijek vrtjeli oko istih tema: vrijeme, žetva, stoka i - bolest. A, svatko se mogao razboliti, možda Gröning može pokazati izlaz …

Žamor glasova odbijao se o strop prepunog prostora i probijao se kroz veo dima. Neki su držali ruke sklopljene, kao da se mole. Drugi su sipali viceve kako bi se oslobodili unutarnje napetosti, a neki su se starali oko svojih bolesnih rođaka.

Samo je u posljednjem redu klupa bilo tiho. Tamo su donijeli teškog bolesnika. Bolovi su bili tako neumoljivi da nije mogao niti sjediti. Položili su ga na deke prostrte na podu. Ljudi su ga poznavali. Bio je to seljanin Thies Paasch iz Norbyja. Bio je svjestan svoje teške sudbine i bolova koji su ga prisiljavali da ponekad ostane tjednima u krevetu.

Iznenada je žamor zamro. Bruno Gröning je stupio u prostoriju. Djelovao je nisko, sa svojih samo 170 cm visine, nježan, dok je brzim koracima došao na ravni podij. Odjeća mu je bila onakva kakvu su ljudi vidjeli na njegovim slikama. Upadljivi su bili samo njegova snažna glava s valovitim čuperkom i velike blistave oči koje su gorjele na blijedom, mršavom licu.

A tada je bilo sasvim drukčije nego što su očekivali oni koji su ovamo došli iz radoznalosti ili želje za senzacijom. "Dragi moji prijatelji!" Te je riječi Gröning uputio prisutnima. Glas mu je bio blag i melodičan, bez dramatike i patosa. Taj glas nije govorio o iscjeljenjima, o čudima koja je izvršio, niti se hvalio niti nazivao Mesijom koji se vratio da donese spas onima koji sumnjaju. Gröning je govorio o vjerovanju i njegovoj snazi. Rekao je sve to jednostavnim riječima koje je svatko razumio i mogao prihvatiti. Govorio je slikovito i navodio usporedbe, no bez kričavih boja i pretjeranih zgoda.

Gröning je govorio skoro čitav sat. Nitko nije gledao na sat niti se osjećao zanemarenim. Tada se Gröning obratio slušateljima pojedinačno. Pitao je "Jeste li nešto osjetili?" Lagano, bojažljivo ili radosno i potvrdno dolazili su odgovori. Neki su držali u stisnutim rukama kuglice od staniola koje su prethodno bile podijeljene i rekli da su osjetili čudnu toplinu. Drugi su govorili o drhtanju ili bolnim napadima. Neki su pak samo poričući odmahivali glavom.

Neki su htjeli ispričati povijest svoje bolesti. No, čovjek s tamnom svilenom košuljom i velikim čvorom na kravati nije uvijek bio pažljiv slušatelj. Ponekad bi ih prekidao, gotovo osorno. "Ja ne liječim bolesti! Bolest je nered. Dođite sami sa sobom i s Bogom u red i iscjeljenje neće izostati. Dopustite da razgovaramo o nečemu dobrome. Osjećajte li se dobro u našem Krugu!"

Tako sam susreo ratara Thiesa Paascha u Norbyju kod Rendsburga: zdravog i punog radnog elena: 'To zahvaljujem Bruni Gröningu!' rekao je.

Bruno Gröning je išao od stola do stola, od stolice do stolice. Tada se okrenuo. Jedan glas iz zadnjeg reda zaustavio je njegovo koračanje. "Nekoga ste zaboravili, gospodine Gröning!" Govorio je to gradski načelnik i službenik općine Owschlag, koji je u tom trenu ustao i pokazao na Thiesa Paascha koji je ležao iza njega, na podu.

Gröning je pristupio bolesniku, prignuo se i postavio mu isto pitanje kao i drugim slušateljima: "Jeste li osjetili nešto tijekom sastanka?" Čovjek, kojega su bolovi držali prikovanog za pod, rekao je: "Da. Iznenada mi je bilo jako vruće. Samo mi je lijeva noga do pola ostala sasvim hladna. A onda me škakljala desna šaka." Gröning je klimnuo glavom i ništa više. Bez pokreta, utjehe, upute. Brzim je koracima prešao salu.

Tada je netko od gledatelja uzviknuo: "Ustanimo i zahvalimo gospodinu Bruni Gröningu!" Čulo se struganje nogu stolica, micanje stolova. A tada se dogodila nevjerojatna stvar. Thies Paasch se podigao. Ustao je kao i svi ostali zdravi. Njegovo lice je bilo kao preporođeno. Objema je rukama odbio pomoć ljudi oko sebe. Htio je to učiniti sam. I uspio je, bez muke, bez napora, bez bola.

Stajao je uspravno i gledao naokolo, triumfalno se smješeći u iznenađena lica ljudi oko njega.Tada je sigurnim koracima prišao šanku. "Molim jedan vinjak", zahtijevao je. Uzviknuo je to glasom potresenim od iznenađenja, nade i radosti. "Jedan vinjak, gospodine gostioničaru!"

Norby, 18. travnja 1957. godine

Preda mnom leži mapa s pismima zahvale Bruni Gröningu. Sadrži 58 izvješća o bolesti ljudi koji su svi u ovom čovjeku vidjeli svog iscjelitelja i spasioca. Svi potiču iz malog okruga, iz Ostenfelda i okolnih mjesta. Izvješća obuhvaćaju vremenski period od zime 1953. do proljeća 1954. godine. Napisali su ih seljaci, domaćice, vozači motornih vozila, zidari i drugi obrtnici. Oni su također pričali o čudesnim iscjeljenjima djece.

Moj razum ne može prihvati ono što moje oči čitaju. Jednostavno, to je neshvatljivo. Ljudi nabrajaju svoje patnje koje govore o oštećenjima srca, krvotoka, reumi, proširenim venama, otvorenim ranama, glavoboljama, osipima na koži, trombozama, upalama kukova, prekomjernoj gojaznosti, uzetosti, kožnim otvrdnućima, oštećenjima meniskusa, žučnim tegobama i tuberkulozi. Tužna skala oboljenja, - koja je sva iscijelio Bruno Gröning.

Zastajem zapanjeno. Moj pogled pada na ime Thiesa Paascha, čovjeka koji je prije skoro tri godine, nakon predavanja Brune Gröninga, iznenada ustao iscjeljen. Čitam: "Od 1944., dakle punih 10 godina, patio sam od strašnih nervnih i reumatskih bolova koje sam zadobio za vrijeme rata u Istočnoj Pruskoj. Liječili su me mnogi liječnici, lječitelji, provedene biljne kure, no sve je rezultiralo samo ublažavanjem, a ne i izlječenjem. Prošle jeseni, bolovi su bili takvi da se više nisam mogao pokrenuti. Liječnik je ustanovio oštećenje diska kralježnice i upalu živca išijasa. Ležao sam tada 4 tjedna ne osjećajući nikakvo poboljšanje te sam odlučio 27. studenoga putovati u Ostenfeld, gdje je gospodin Gröning tada bio prisutan. Budući da nisam mogao niti hodati, niti sjediti, ležao sam na podu tijekom dva sata. Kada je gospodin Gröning stupio u prostoriju, odmah sam osjetio olakšanje. Kada je gospodin Gröning završio svoj razgovor s mnoštvom od oko 200 ljudi, ustao sam te sam bio u stanju napustiti dvoranu bez štapa. Kao nekim čudom, sad sam zdrav i mogu obavljati svoj posao. Srdačne zahvale gospodinu Gröningu što sam preko njega ponovo postao posve zdrav čovjek." Thies Paasch, Norby

Što se događalo s tim čovjekom? Da li se, uistinu, spontano iscjeljenje pokazalo konačnim? Je li to stvarno bilo čudesno iscjeljenje, ili je snaga trenutka u kojem je Bruno Gröning nenadano rasplamsao vjerovanje, pobijedila izvore bolova, da bi ih onda ponovo i možda još jače, rasplamsala?

Nekoliko sati poslije sjedio sam s njim u gostinjskoj sobi njegova seoskog doma u Norbyju. Čio, veseo čovjek koji je mogao imati 40, ili 50 godina. Upravo se vratio vlakom, pa biciklom iz Husuma, gdje je završavao autoškolu.

Iskreno i otvoreno priča. Već njegova prva izjava isključuje moje pitanje o tome je li iscjeljenje trajno. "Iz dubine srca zahvalan sam gospodinu Gröningu. Njemu mogu zahvaliti za to što mi rad opet predstavlja zadovoljstvo i što sam zdrav."

Thies Paasch ima sve razloge za to. Jer, kad mi je još jednom ispričao o vremenu svojih patnji, bio sam svjestan cijele težine njegove bolesti. U to je vrijeme, nakon prvog napada bolova tijekom rata, bio sve pokušao. No, reumatizam se dalje razvijao. Došlo je i do iskrivljenja kralježnice. Liječnici su injekcijama samo ublažavali bolove.

"Tada više nisam vidio nikakav izlaz" kaže Thies Paasch. "Pretrpio sam suviše iznenadnih napada.Tada, kad sam čuo za ime Brune Gröninga, znao sam i osjećao da me samo on može spasiti. U to sam vjerovao dok su me kolima vozili u Ostenfeld i dok sam potiskivao svoje bolove."

"Jeste li u međuvremenu opet bili kod liječnika?" pitao sam preplanulog ratara, koji je ponovo bio sposoban obavljati svoj, nipošto lagan posao. Thiess Paasch se nasmijao. "Zašto bih?" odgovorio je. "Osjećam se potpuno zdravim!"

Ipak sam razgovarao i s liječnikom koji ga je dugo liječio injekcijama. "Istina je" rekao je. "Gospodin Paasch je bio bolestan. Između ostalog, imao je upalu živaca. Za ozdravljenje je morao imati snažan poticaj. Mora da mu ga je dao Gröning."

Moja je radoznalost bila probuđena. Je li to bio izuzetak, pojedinačni uspjeh? Potražio sam i druge pacijente - i doživio nova iznenađenja. O tome ću izvijestiti sljedećeg tjedna.