"Fenomen Gröning" i znanost

Liječnički pregled u Heidelbergu obećava pisano stručno izvješće

U to Herfordsko vrijeme, medicinski stručni suradnici časopisa Revue, počeli su provjeravati uspješnost Gröningova iscjeljivanja. Marburški psiholog i liječnik prof. dr. H.G. Fischer odvezao se sa specijalnim štabom izvjestitelja u Herford. Tamo je vodio razgovore s iscijeljenima te je na svoje iznenađenje morao utvrditi kako je Gröningova "metoda" doista bila uspješna. Zatim je časopis Revue odlučio pridonijeti znanstvenom razjašnjenju "fenomena Gröning". Na Heidelberškoj sveučilišnoj klinici trebalo je istražiti "iscjeljujuću metodu" "čudotvornog doktora".

Bruno Gröning je pristao na Fischerove prijedloge zato što mu je Fischer bio obećao izdavanje pozitivnog stručnog mišljenja ukoliko se stvari budu povoljno odvijale. Gröning se nadao da će tako pronaći put do slobodnog djelovanja.

Iscjeljenja pred očima liječnika - "Bruno Gröning nije šarlatan"

Dana 27. lipnja započela su ispitivanja. Osobe na kojima je trebao dokazati svoju sposobnost bile su izabrane iz kruga bolesnika iz kojeg mu je bilo pristiglo više od 80 000 pisama s molbom za iscjeljenje. Njima su pridodani i neki pacijenti s Heidelberške klinike Ludolf-Krehl. Svi su oni bili brižljivo pregledani te im je utvrđena točna dijagnoza. Konačno su došli Gröningu koji je na njima primijenio "svoju metodu". Sve se to uvijek događalo u nazočnosti liječnika. Bili su svjedocima kako su bolesti djelomice spontano nestajale. Naknadna ispitivanja provedena na Klinici, potvrdila su iscjeljenja. Iscijeljene su i neizlječive bolesti poput Bechterewljeve.

U predizvještaju tiskanom u časopisu Revue prof. dr. Fischer je izričito izjavio da Bruno Gröning nije šarlatan (nadriliječnik), već prirodno nadaren duhovni liječnik. S time je sa svog stajališta pokušao protumačiti "fenomen Gröning", iako ga time nije uspio pravedno ocijeniti.

Gröning odbija profiterstvo

Konačno stručno izvješće trebalo je biti napravljeno i tiskano nakon vrednovanja svih rezultata. Bruni Gröningu su obećali da će mu se konačno osloboditi put za daljnje djelovanje. U međuvremenu su gospoda profesori Fischer i von Weizsäcker (pod čijim je pokroviteljstvom i bio cijeli pothvat) predložili Bruni Gröningu sljedeće: htjeli su osnovati iscjeliteljske centre gdje bi on mogao djelovati zajedno s liječnicima. Međutim, pridržali su pravo vođenja i biranja pacijenata.

Bruno Gröning je na to rekao: "Financijski uvjeti itd., koje mi je predložio gospodin profesor F., bili su mi posve neprihvatljivi. Naravno da smo o tome mnogo pregovarali i s gospodom koja su trebala financirati ovaj rad. Nisam se mogao složiti s prijedlozima gospodina profesora F. pa sam ih odbio, jer 1. nisam imao ni pfeninga te nisam mogao preuzeti u svezi s tim nikakve financijske obveze koje poslije ne bih mogao ispuniti; 2. nikad nisam namjeravao zarađivati temeljem tog projekta. Za mene su to bili nemogući zahtjevi. Osim toga, uvijek sam htio činiti samo to što mi je kroz moj poziv bilo dano: pomagati tražiteljima pomoći i zbog toga se staviti na raspolaganje liječnicima i psihoterapeutima, ali nikad od cijele stvari napraviti posao."

Izostanak stručnog izvješća i potencijalni sukob sa zakonom

Odbijajući stav Brune Gröninga prema zaradi rezultirao je time da su profesori izgubili zanimanje za njega. Nikad nisu izdali obećano stručno izvješće. Umjesto da mu omoguće slobodno djelovanje, blokirali su mu put novim preprekama. Tijekom istraživanja, njegova "iscjeljujuća metoda" opisivana je s pomoću pojmova "terapija", "pacijent" itd., i vrednovana je kao medicinska djelatnost. Tako je utrt put za dolazak u konflikt s njemačkim Zakonom o iscjeliteljima i terapeutima (HPG).

1949. godine u žarištu javnosti

Djelovanje Brune Gröninga u Herfordu

Tisuće oboljelih i tražitelja pomoći opkolili Gröninga

Devetogodišnji je Dieter Hülsmann već duže vrijeme ležao u krevetu. Bolovao je od progresivne distrofije mišića, a niti jedan od konzultiranih liječnika i profesora nije mu mogao pomoći. Dijete je opet prohodalo nakon što se Bruno Gröning zauzeo za njega. Inženjer Hülsmann - oduševljen iznenadnim iscjeljenjem svog sina - zamolio je svog gosta da ostane. Htio je pozvati i druge bolesne ljude kojima bi taj ‘čudotvorac’ trebao pomoći.

Bruno Gröning je prihvatio ponudu te je iz dana u dan dolazilo sve više tražitelja pomoći. Sve je više ljudi saznavalo o čudotvornim događanjima oko Gröninga. Nije potrajalo dugo i njegovo je ime bilo u svim ustima. Novine su izvještavale o "čudotvornom doktoru", a u Britanskoj zoni postao je tema dnevnih razgovora. Na tisuće ljudi hrlilo je prema Wilhelmsplatzu, a mase su opsjedale kuću.

Manfred Lütgenhorst iz dnevnih novina  Münchner Merkur pisao je 24. lipnja 1949. godine između ostalog: "Kad sam u 10.30 sati prije podne stigao u Herford, pred malom dvokatnicom na Wilhelmsplatzu stajalo je oko tisuću ljudi. Bila je to neopisiva slika bijede. Bezbroj oduzetih u kolicima, druge su nosili njihovi rođaci, slijepi, gluhonijemi, majke sa zaostalom ili oduzetom djecom, stare bakice i mladi muškarci gurali su se i stenjali. Oko stotinu automobila, kamiona i autobusa bilo je parkirano na trgu i svi su stigli izdaleka."

Paraliza, čirevi na želucu, sljepoća, "Gospodin Gröning me pogledao i sada sam opet potpuno zdrav."

Manfred Lütgenhorst nastavlja: "Vjerujete li da ćete biti iscjeljeni?" upitao sam bolesne. Klimnuli su glavom. Jučer ste trebali biti ovdje, odgovorio mi je jedan. Gospodin Gröning je bio u Viersenu u Rajnskoj oblasti, a ovdje u dvorištu ustalo je pet oduzetih te su kući otišli zdravi. Daljinsko iscjeljenje - dvorište ih je iscjelilo. Drugi bolesnici su to potvrdili.

Prolazio sam kroz mnoštvo stenografirajući njihove čudesne priče. Bilo ih je dovoljno da se ispuni čitava knjiga. Kada sam zapalio cigaretu, jedan mlađi čovjek pored mene mi reče: "Molim Vas prodajte mi jednu!" Nosio je uniformu i sličio je povratniku iz ruskog zarobljeništva. Dao sam mu cigaretu, zapalio je i oduševljeno rekao: "Gledajte, sad sve mogu učiniti sam!" Pritom je pokretao svoju desnu ruku sa svim prstima kao i desnu nogu. "Je li i vas iscijelio Gröning?" upitao sam ga. "Da, u Rusiji se ukočila moja desna strana. Gospodin Gröning me pogledao i od tada sam opet potpuno zdrav, a to još uvijek ne mogu shvatiti." Sav sretan njihao je svojim udovima.

Krenuo sam prema skupini koja se okupila oko sjedokose četrdesetogodišnje gospođe. ‘Naravno’, čuo sam gospođu kako kaže ‘Gospodin Gröning me je također iscijelio. Imala sam ogromne čireve na želucu, sve sam više mršavila i od bolova više nisam mogla spavati. Kod Gröninga nas je bilo dvanaestero. (…) Pogledao me je i odjednom mi je bilo kao da su mi čirevi otpali na zemlju, poput kamenja. Otada više nemam bolova, sve se više debljam, a rendgenski su snimci pokazali da čirevima više nema ni traga. Stavila sam se na raspolaganje liječničkoj komisiji za pregled. Mogu vam reći da su se čudili!’

Gospođa je nastavila: ‘No sve to nije ništa. Prošlog tjedna bio je tu na dvorištu jedan slijepac. Čekao je danju i noću. Budući da tu esto prolazim, upao mi je u oči. Sažalila sam se nad njim i pozvala sam ga na jelo. ‘Ne’ odbio je. ‘Ne smijem propustiti trenutak kad gospodin Gröning izađe’. Zatim sam mu donijela kruha i rekla kako ću se pobrinuti da ga dovedu do željezničkog kolodvora. ‘Nitko mi ne treba, jer ću sam moći otići na kolodvor.'’ Potom sam doživjela na vlastite oči : gospodin Gröning je došao, a mladić je povikao: '‘Ponovno vidim!'’ Doista, mrene je nestalo s njegovih očiju. Opisao mi je kakvu torbu držim u ruci. Rekao je: '‘Tamo je neki auto, a tu je i njegova registarska tablica'’ te je sam otišao na željeznički kolodvor. Svi su oko njega plakali od radosti.’"

Zabrana iscjeljivanja od strane vlasti i medicinske struke

Nije dugo trajalo da se i vlasti - naročito zdravstvene vlasti - pozabave tim slučajem. Formirana je istražna komisija, a Bruno Gröning je dobio zabranu iscjeljivanja. Neki su utjecajni liječnici bili njegovi zakleti neprijatelji. Činili su sve da spriječe njegovo djelovanje te su zahtijevali da Bruno Gröning podvrgne svoju sposobnost iscjeljivanja znanstvenoj provjeri. Kakva su se uvjerenja skrivala iza zabrane djelovanja, pojasnit će slijedeće izjave mjerodavnih liječnika sudionika: "Gröning može dokazivati što god hoće, no neće mu se izdati dozvola za iscjeljivanje", "Upuštanje s Gröningom blati čast liječničke profesije." Krajem lipnja 1949. godine morao je konačno napustiti Herford. Svi su napori da dobije dozvolu iscjeljivanja propali.

Razvojni put i odlučujuća razdoblja u životu

Priprema za njegovo kasnije djelovanje

Prisilno i prekinuto naukovanje

Nakon 5. razreda osnovne škole, Bruno Gröning je započeo naukovanje za trgovački zanat. Međutim, nakon dvije i pol godine, morao ga je napustiti na inzistiranje svog oca. Naime, zidar je htio da i njegov sin izuči neki građevinski zanat. Dao ga je u tesarski zanat, no ni njega Bruno nije dovršio. Gospodarska previranja u poslijeratnoj Njemačkoj nisu mu to dopustila. Tri mjeseca prije kraja svog naukovanja, tvrtka kod koje je izučavao tesarstvo morala se zatvoriti zbog manjka poslova. Potom je radio najrazličitije poslove. Egon Arthur Schmidt piše o tom razdoblju:

"Svaki posao kojega se dotakao, uspijevao je"

"Njegovi su me kolege kao o njegovu posebnom obilježju izviještavali da mu je uspijevao svaki posao kojega bi se prihvatio, bilo da se radilo o satovima, popravku radio aparata ili brava. Naročito je imao smisla za tehniku. Nije mu nikada bilo teško obavljati najgrublje i fizički najteže poslove. Kao lučki radnik, jednako je vukao užad kao i svatko drugi. Nije to nimalo skrivao, jer se to uklapalo u put koji ga je vodio kroz dubine do samog vrha. Stara kineska poslovica kaže: ‘Tko nikada nije koračao glibom, ne može postati svetac.’ O tome ima dovoljno svjedočanstava njegovih ranijih životnih suputnika, koja su tek nedavno dospjela do mene. Tako je jedan od njih, bez ikakva ustezanja, jednostavno kazao da mu je Bruno Gröning ostao u uspomeni na temelju jednogodišnje suradnje kao najbolji i najpošteniji prijatelj kojeg je ikada imao."

Brak i obiteljski udarci sudbine

Oženio se kad je navršio 21 godinu. No njegova supruga nije imala razumijevanja za njega. Htjela ga je ukalupiti u uski građanski obiteljski život te se prema iscijeljenjima odnosila kao prema njegovim ‘mušicama’. Sinovi Harald i Günther, rođeni 1931. i 1939. godine, umrli su obojica kad su navršili devet godina. Premda su tada već nebrojeni ljudi dobili iscijeljenje preko Brune Gröninga, Gertrud Gröning nije vjerovala u iscjeljujuću snagu svog supruga. Djecu nije povjerila njemu, već liječnicima. Međutim, školska im medicina nije mogla pomoći. Oba su dječaka umrla u bolnici. Harald 1940. godine u Gdanjsku, a Günther 1949. u Dillenburgu. Za Brunu Gröninga bili su to teški udarci sudbine. Još bi mu mnogo godina poslije navirale suze kad bi govorio o svojim sinovima.

Tako je vrijeme između dva svjetska rata bilo za njega razdoblje pripreme za njegovo kasnije djelovanje. Ponekad je morao proći mnoga gorka iskustva kako bi mogao shvatiti ljude u svim životnim situacijama i suosjećati s njihovim nevoljama.

Pomagati umjesto pucati – u vojsci na fronti i u ratnom zarobljeništvu

Tijekom Drugog svjetskog rata mobiliziran je 1943. godine u redovnu vojsku. Tamo je došlo do trzavica s njegovim pretpostavljenima. Zbog njegova opiranja da puca na ljude, prijetili su mu vojnim sudom. Konačno je ipak morao na frontu. Bio je ranjen, dospio je u rusko zarobljeništvo, a krajem 1945. godine došao je kao prognanik u Zapadnu Njemačku.

Ponašanje Brune Gröninga tijekom rata bilo je obilježeno njegovom željom da pomaže ljudima. Čak je i na fronti koristio svaku priliku da se zauzme za svoje drugove ili za civile.

U jednom ruskom selu omogućio je ljudima, kojima je prijetila opasnost pomora od gladi, pristup živežnim namirnicama njemačke vojske. U zarobljeništvu se izborio da njegovi drugovi dobiju bolju odjeću, bolju prehranu i smještaj. Iscijelio je nebrojene ljude koji su patili od edema izgladnjelosti. U strahotama rata nije ubio ni jednog jedinog čovjeka, ali je mnogima pomogao.

Rastava braka i okretanje prema svim ljudima

U prosincu 1945. godine pušten je iz zarobljeništva te je u Dillenburgu, u pokrajini Hessen, izgradio novu egzistenciju, povukavši obitelj k sebi. Međutim, nakon smrti drugog sina, kada mu je njegova supruga htjela zabraniti svako pomaganje, rastao se od nje. Osjećao se obveznim pružiti svim ljudima iscjeljujuću snagu kojom je raspolagao. Rekao je: "Ja ne pripadam pojedincima, već čovječanstvu."

Početkom 1949. godine put ga je odveo u Rursku oblast (Ruhrgebiet). Preko izvješća nekih iscijeljenih, sve je više ljudi obraćalo pozornost na Brunu Gröninga. Išao je od kuće do kuće, uvijek onamo gdje bi ga trebali, gdje bi ga bolesnici molili za pomoć. Tako je djelovao je u malom krugu, sve dok u ožujku 1949. godine nije prihvatio poziv inženjera iz Herforda da posjeti njegovog sina.

Djetinjstvo i mladost

Tučen, ismijavan, neshvaćen, prihvaćen kao dijete koje se razlikuje od drugih

Bijeg iz okruženja tvrdog srca u prirodu: "Ovdje sam doživio Boga"

Bruno Gröning rođen je 30. svibnja 1906. u mjestu Gdanjsk-Oliva kao četvrto od sedmero djece bračnog para Augusta i Margarethe Gröning. Njegovi su roditelji rano primijetili neobičnost njihova sina, npr. životinje koje su smatrane plašljivima poput zečeva i srna, spontano bi dolazile k njemu i bez straha dopuštale da ih miluje.

Što je Bruno Gröning više rastao, to mu je njegova okolina bivala sve više stranom. Gröning je pričao da su ga kod kuće ponekad jako tukli. Udarci - tako je rekao -nisu ga tjelesno boljeli, ali se osjećao neshvaćenim.

Zbog tvrdoće srca svoje okoline, mali bi Bruno često bježao u prirodu. Više su ga privlačile životinje, stabla i grmlje, nego pojedini ljudi. Često bi tijekom više sati nestajao u obližnjoj šumi.

"Ovdje bih doživljavao Boga u svakom grmu, svakom drvetu, svakoj životinji, pa i u kamenju. Svugdje bih stajao satima razmišljajući – zapravo nisam imao nikakav osjećaj za vrijeme – a osjećao sam se kao da se cijeli moj nutarnji život širi u beskonačnost."

Nikad nije sudjelovao u grubim tučnjavama vršnjaka. Tako je često bio predmetom zlobnog ruganja, pa su ga zbog njegove različitosti tukli i kažnjavali.

Rado viđena iscjeljenja kod ljudi i životinja

S vremenom se sve više uočavao onaj bitni aspekt Brune Gröninga koji ga je poslije doveo u središte zanimanja javnosti: u njegovu prisustvu životinje i ljudi bi ozdravljivali. Naročito je za vrijeme Prvog svjetskog rata često posjećivao ratne bolnice (lazarete) i tamo bio dobrodošao. Ranjenici bi se dobro osjećali u njegovu prisustvu i mnogi bi ozdravljavali. Bolesnici bi često slali i po njegovu majku, s molbom da dođe k njima zajedno s malim Brunom. U obitelji i u krugu znanaca, rado se prihvaćala sposobnost iscjeljivanja mladoga Brune.

Težnja za samostalnošću

Bruno Gröning piše u svom životopisu: "Dok sam još bio malo dijete, u mom bi se prisustvu bolesnici oslobađali svojih tegoba, a djecu kao i odrasle, uzbuđene ili u svađi, smirivao bih sa svega nekoliko riječi. Već sam kao dijete mogao utvrditi da se životinje koje se obično smatraju plašljivima ili zloćudnima, ponašaju prema meni dobroćudno i pitomo. Moj odnos s roditeljima bio je zbog toga poseban i pun napetosti. Uskoro sam težio punoj samostalnosti kako bih izašao iz okruženja moje obitelji koja me ‘pogrešno shvaćala’."

Bruno Gröning (1906-1959)

Neobičan čovjek u društvenim polemikama

Godine 1949. ime Brune Gröninga dospjelo je pod svjetlo reflektora njemačke javnosti. O njemu su izvještavali tiskani mediji, radio i tjedne novosti. Mjesecima su događaji oko tog "čudotvornog doktora", kako su ga uskoro nazvali, bili u središtu pozornosti mlade Republike Njemačke. O slučaju Brune Gröninga snimljen je dugometražni film, taj je fenomen istraživala komisija sastavljena od vrhunskih znanstvenika, a o njemu se raspravljalo i u najvišim tijelima državne uprave. Ministar rada i socijalne skrbi pokrajine Sjeverna Rajna - Vestfalija dao je nalog za progon Brune Gröninga zbog kršenja Zakona o iscjeliteljima i terapeutima iz 1939. godine. Nasuprot tome, predsjednik Bavarske vlade zastupao je mišljenje da se ne smije dopustiti da se jedna takva "izuzetna pojava" kao što je Gröning zaustavi i utopi u paragrafima. Ministarstvo unutrašnjih poslova pokrajine Bavarske označilo je njegovo djelovanje kao "slobodno djelovanje ljubavi".

U svim društvenim slojevima često se i prijeporno raspravljalo o slučaju Brune Gröninga. Emocionalni naboji su rasli. Duhovnjaci, liječnici, novinari, pravnici, polititičari i psiholozi, svi su govorili o Bruni Gröningu. Njegova čudotvorna iscjeljenja bila su za jedne milosrdni poklon neke više sile, a za druge, šarlatanstvo. Ipak, istinitost iscjeljenja dokazana je medicinskim istraživanjima.

Zanimanje širom svijeta za siromašnog radnika

Bruno Gröning je bio običan radnik. Rođen je u Gdanjsku 1906. godine, a emigrirao je u Zapadnu Njemačku nakon Drugog svjetskog rata, kada se kao izbjeglica vratio u domovinu. Živio je radeći različite poslove, bio je tesar, lučki i tvornički radnik. Iznenada je stajao u središtu zanimanja javnosti. Vijesti o njegovim čudotvornim iscjeljenjima širile su se diljem svijeta. Bolesnici su dolazili iz svih zemalja, stizala su pisma s molbama za pomoć i razne ponude. Deseci tisuća tražitelja pomoći hodočastili su tražeći pomoć. Revolucija u medicini krčila je sebi put.

U čvrstom stisku zabrana, sudskih tužbi i suradnika koji su težili za profitom

Ipak su se tu javile i protusile. One su pokrenule sve kako bi spriječile djelovanje Brune Gröninga. Progonile su ga zabrane iscjeljiteljskog djelovanja, a započeli su i sudski procesi. Sva nastojanja da se njegovo djelovanje skrene u uredan tijek, nisu uspijevala. Jedni su pružali otpor koristeći mjerodavne društvene snage, dok su drugi koristili slabost ili pohlepu za novcem njegovih suradnika. Kada je Bruno Gröning umro u siječnju 1959. godine u Parizu, posljednji sudski proces protiv njega bio je u punom zamahu. Proces je bio obustavljen, a konačna presuda nije nikada izrečena. Mnoga su pitanja ipak ostala bez odgovora.