Iscjeljenje od sindroma kroničnog umora (ME, Mialgijski Enzephalomyelitis)
M. Koekkoek, Prinsenland (Nizozemska)
Prije nego sam se razboljela, bila sam vrlo aktivna. Imala sam stalno kalendar pun termina. Intenzivan rad me ispunjao, bila sam sretna i mogla sam se izraziti pozitivno. U ožujku 1994. dijagnosticirao mi je moj kućni liječnik žljezdanu groznicu. Bila sam stalno iscrpljena i mnogo sam spavala, a da se nisam konačno odmorila. Morala sam odustati od mog posla učiteljice, s punim radnim vremenom i nakon dva mjeseca proglašena sam nesposobnom za rad.
U dobrim danima, napuštala bi krevet oko 11 sati i gledala televiziju. Nisam se više mogla baviti mojim hobijima, ručnim radom i čitanjem. Oko 13 sati najčešće sam se ponovno vraćala u krevet i spavala do večere, da bi iza toga ponovno legla. Više nisam mogla ići u šetnju, jer sam nakon 50 metara bila potpuno iscrpljena. Moje noge su bile potpuno bez snage. Nisam mogla dugo stajati i ponekad su mi noge jednostavno otkazale. Imala sam bolove u vratu, zbog čega nisam mogla glavu držati ravno. Boljele su me oči i osjećala sam pritisak u očnoj šupljini. Kod čitanja nisam mogla oči fiksirati u jednoj točci. U razgovorima sam imala smetnju u pronalaženju riječi. Ponekada sam dobivala visoku temperaturu, jako znojenje i povraćanje. Kućanstvo i kupovinu, obavljali su moj suprug, moji roditelji i jedna kućna pomoćnica. Moj socijalni život je bio u mirovanju. Čak i telefonski razgovori su me iscrpljivali.
Ja se sa time nisam mogao pomiriti i borio sam se dalje
Od listopada 1994. potrudila sam se raditi dva dana u tjednu po jedan sat. U međuvremenu je internista dijagnosticirao sindrom kroničnog umora. Rekao je da je to neizlječivo i da moram s tim živjeti. Rekao je da je to jedna jaka forma ME i preporučio mi da u alternativnoj medicini potražim pomoć. Ja se u tome nisam našla, dalje sam se borila i povećala postepeno do listopada 1995. radno vrijeme na tri prijepodneva tjedno. Kada sam nakon posla došla kući, bila sam uvijek potpuno iscrpljena. Nakon jednog snažnog recidiva, bila sam do ožujka 1997. vezana na kuću. Svi prije spomenuti simptomi, vratili su se u punoj silini natrag. U to vrijeme, tražila sam pomoć kod jednog liječnika za bio-rezonancu i jednog energo-terapeuta. Oni me isto nisu mogli iscijeliti, ali sam naučila o snazi pozitivnih misli i kako ih koristiti. To je malo osnažilo moje biće i od ožujka 1997. mogla sam se ponovno vrlo malim koracima vratiti natrag u radni proces, koristeći ipak uvijek jedan slobodan dan između mojih radnih dana, kako se simptomi ne bi opet vratili svom jačinom.
Držala sam se čvrsto jedne misli: „Budem li dalje išla na posao, pobijediti ću bolest.“ Tako sam se dalje borila. Jedan ponovljeni recidiv u studenom 2007. završio je moje dobre nakane. Liječnik mi je zabranio da dalje idem na posao. Ja sam izlazila iz kreveta još samo za doručak. Moj suprug se brinuo za oba djeteta i sve ostalo.
U mislima sam se odvojio od bolesti i osječao sam se sve bolje
U siječnju 2008. nazvala me majka jedne školske prijateljice. Ona mi je na telefon pričala o Učenju Brune Gröninga. Znala sam, da sam ja usprkos mojoj volji sama preslaba da bi pobijedila bolest. Tako sam svu svoju nadu povjerila Bogu i Bruni Gröningu. Misaono sam se odvojila od bolesti. Od toga trenutka osjećala sam se sve bolje. U travnju sam posjetila moj prvi Sat zajednice. Tada je išlo vrlo brzo. Kroz dnevno primanje Heilstrom, promijenilo se moje stalno „gore i dolje“ zdravstveno stanje, 'visine' su se zadržavale dulje, a 'dubine' nisu bile tako duboke. U srpnju 2008. mogla sam već ponovno raditi dan i pol tjedno, a od rujna su sva ograničenja nestala. Od tog vremena sam zdrava, nisam više iscrpljena i neodmorena ujutro. Ja ponovno sama obavljam kupovine, kuham, brinem o djeci i ponovno mogu raditi ručni rad i čitati. Nestali su svi bolovi i ja se ponovno mogu dobro koncentrirati. Ponovno imam socijalni život, vozim bicikl i uživam život. Osjećam se bolje, nego sam se ikada ranije osjećala. Zahvalna sam Bogu i Bruni Gröningu za iscjeljenje.
