Iscjeljenje od dugogodišnje ovisnosti o drogama

A. M. (42) Wels (Austrija)

Ne želite se napušiti? To je bila pozivnica sa pogubnim posljedicama za čitav moj kasniji život. Bilo mi je tek 17 godina, bila sam veoma plaha i nisam imala samopouzdanja, kad smo, moj tadašnji dečko, a kasnije suprug, bili pozvani od jednog znanca probati joint (cigareta hašiša). Nakon ovog poziva takozvanih prijatelja, slijedili su novi pozivi koje smo rado prihvaćali. Zamka je bila postavljena i mi smo upali u nju, kao i mnogi prije i poslije nas. Kratko potom i sami smo počeli kupovati hašiš, kojeg smo u početku konzumirali samo vikendom.

Ovisnost se prikradala

Otprilike dva-tri mjeseca kasnije, pušili smo svake večeri, a nakon pola godine i tijekom dana. Čak i kad sam odlazila na posao, nikad nisam napuštala kuću trijezna. Koliko sam grama dnevno uzimala, nije bilo lako kontrolirati, jer sam rijetko pušila sama. Pretpostavljam da su bila otprilike tri grama, a vjerojatno i više. Konzumiranje hašiša je postalo sastavni dio našeg života. Vanjske znakove konzumacije droga mogla sam sasvim dobro prikriti kapima protiv crvenila u očima.

Izbor se proširuje

Spektar omamljujućih sredstava je ogroman, a ja sam isprobala sve moguće. Uskoro sam uzimala sve što mi je došlo pod ruku LSD-tripove, speed, kokain, halucinogene gljive, tablete ( Lexotanil, Rohypnol itd.), i alkohol. Ponekad bih uzela nekoliko tableta, uz to sam najčešće pila tekilu i pivo i naravno, heroin, sve dok više nisam osjećala ništa.

Danas se prisjećam kako niti jedan dan nisam bila trijezna. Sve se događalo prikradajući. Konačno se cijeli krug poznanika sastojao od ljudi koji su, također, uzimali droge. Mislila sam da ja to još uvijek imam pod kontrolom, ali to već dugo nije bilo tako. Kad mi je bilo 29 godina, moj suprug je poginuo u prometnoj nesreći.

Izgubila sam oslonac

Otada su stvari doista išle nizbrdo. Izgubila sam svaki oslonac u životu i nisam bila sposobna redovito obavljati posao. Da bih umrtvila i zaboravila duševnu bol, već sam ujutro počela ubrizgavati heroin. Nakon toga uslijedilo je šest najgorih godina mog života. Ovisno o kvaliteti, dnevno mi je trebalo između jednog i dva grama heroina i uzimala sam sve što je bilo dostupno.

Bez heroina nisam više bila sposobna ništa raditi, nisam mogla ni jesti ni piti. Niti gutljaj vode nije mogao ostati u mom želucu, došlo bi do povraćanja, proljeva, drhtavice, grčeva, hladnoće i bolova po čitavom tijelu. Moje stanje je bilo tako loše da sam još samo željela umrijeti. Kada bih opet uzela heroin, svi bolovi bi nestajali, opet bih mogla jesti i piti. Osjećala sam se dobro.

Došao je i strah od policije, jer to nije moglo ići bez međusobne preprodaje droga. Prodala sam sve svoje vrijedne stvari i napravila velike dugove u banci. Pri tjelesnoj visini od 1,68 cm spala sam na 45 kilograma i fizički sam bila olupina.

Ponekad sam još samo željela umrijeti

Da bih svojim roditeljima prištedjela bol od pogleda na mene, prekinula sam kontakt sa svojom obitelji. U to vrijeme nisam imala kontakt s ostalim normalnim ljudima. Usprkos tome moji roditelji i moja obitelj nisu nikad odustali od mene. Od svoje majke sam saznala da je sve te godina molila za mene. Moja sestra i njezin muž često su mi pomagali kod pokušaja odvikavanja, ali nikad nisam uspjela.

Uz pomoć liječnika kojeg je poznavala moja majka, četiri puta sam odlazila u bolnicu na odvikavanje. Tamo sam svakih 12 sati dobivala 10 Codidola od 120 mg za fizičko odvikavanje.

Usprkos liječenju imala sam bolove u čitavom tijelu, a spavati nisam mogla. Nijednom nisam uspjela izdržati fizičko odvikavanje. Zbog toga mi je prijatelj donosio heroin u bolnicu. Tako sam svaki put odlazila kući bez stvarnog poboljšanja. Često nisam imala više novaca za heroin, te sam gutala kapsule maka i sve moguće, kako bih izdržala fizičko odvikavanje. U to vrijeme sam često željela još samo umrijeti, jednostavno više nisam mogla naći izlaz.

Letak pokazuje put

Kad sam došla u Krug prijatelja Brune Gröninga, imala sam iza sebe 18 godina ovisnosti o drogama. Od toga sam više od sedam godina bila u čvrstoj vlasti heroina. Kod jednog liječnika sam našla letak s pozivom na liječničko predavanje, do kojeg me je pratio moj brat, ali ni tu nisam došla trijezna.

Dok sam se sa svojim bratom vozila kući, dobila sam misli - Sada ćeš prestati pušiti hašiš. Moj brat mi nije vjerovao jer sam to već puno puta prije rekla. Na teške droge, npr. heroin, u tom trenu nisam uopće mislila. Od te večeri nadalje, bilo je to 22. listopada1998. do danas, lipnja 2006., više nikad nisam uzela heroin, kokain, speed itd. Začudo, nisam imala nikakve simptome odvikavanja. Potreba za drogom jednostavno je nestala. Nakon, otprilike, dva mjeseca opet sam počela dva tjedna s hašišom, no i tome je konačno došao kraj.

Od studenog iste godine, redovito posjećujem Sate zajednice i slijedim Učenje Brune Gröninga. Opet imam veliku radost u životu, a također imam obnovljen dobar kontakt s obitelji i svakog se jutra radujem što još živim. Moja tjelesna težina se normalizirala i opet mogu raditi u svom zvanju. Od 20 prijatelja iz vremena ovisnosti o drogama, danas je živo još samo pet. Stoga, cijenim što mogu voditi normalan život u zdravlju.

Komentar psihologa:

Gospođa M. je prema vlastitim navodima 18 godina uzimala ilegalne droge, od toga je sedam godina u velikoj mjeri bila ovisna o heroinu. Počela je sa 17 godina i ulazna droga hašiš (kanabis), brzo je prešla u redovitu konzumaciju, a dolazili su LSD, speed, kokain, heroin, halucinogene gljive kao i različiti psihoaktivni lijekovi u kombinaciji s alkoholom. Nakon smrti njezinog supruga, gospođa M. konačno gubi kontrolu nad konzumacijom droge i postaje teško ovisna o heroinu (jedan do dva grama dnevno).

Uobičajene teške popratne reakcije kod odvikavanja od ovisnosti o opijatima (povraćanje, proljev, drhtavica itd.) uvijek iznova su sprječavale uspješnu fizičku detoksikaciju. Za vrijeme četiri boravka u bolnici nije mogla izdržati odvikavanje. Nakon 18 godina intenzivnog konzumiranja droga gospođa M. fizički je olupina, u dugovima je i upletena u kriminal s drogama.

Nakon liječničkog predavanja Kruga prijatelja Brune Gröninga održanog 22. listopada 1998. u Welsu/Gornja Austrija spontano je oslobođena od svih droga bez fizičkih simptoma odvikavanja. To je ostalo do danas, lipnja 2006. Njezin život se vratio ured.

S psihološkog stajališta takvo spontano iscjeljenje ne može se objasniti niti uopće razumjeti. Uobičajeno se takvi dugotrajni ovisnici o drogama, nakon provedene detoksifikacije i naknadne terapije u preko 90% slučajeva, recidiraju nakon jedne, najkasnije dvije godine. Naprotiv, gospođa M. nije prolazila kroz fizičko odvikavanje, a kamoli imala terapiju. Ovo spontano iscjeljenje za mene graniči s čudom, koje je moglo uslijediti samo duhovnim putom kroz Učenje Brune Gröninga.