Zeitzeugen
Svjedokinja vremena E. Süffert
Iscjeljenje od astme u Münchenu
Jedna me susjeda dovela gospodinu Gröningu u München. Znala je da sam oko 14 godina bila teška astmatičarka i da sam često gubila volju za životom.
Lijepo su me primili. Bruno Gröning je sjedio iza pisaćeg stola, ja ispred njega, neprekriženih ruku i nogu. Bruno Gröning mi je rekao da mirno sjedim i duboko dišem. To smo činili oboje, što mi je bilo smiješno. Udisaj...izdisaj...udisaj...izdisaj. Zatim sam u nogama dobila osjećaj vrućine. Gospodin Gröning je spomenuo operaciju, koja je dobro prošla i zacijelila. O tome mu nisam ništa rekla. Objasnio mi je da sve osjeti na sebi i tako dobiva znanje. Znao je i za moju prijašnju zaraznu žuticu, da sam noću često morala ustajati zbog mokrenja i da često danima nisam imala stolicu. Bruno Gröning je jednostavno sve znao. Sada mi više nije bilo do smijeha. Rekao mi je da i dalje dišem. Tada sam dobila strašan napad te sam imala osjećaj kao da velika stijena leži na meni. Gospodin Gröning je disao glasno, kao i ja. Odjednom, kratko prije gušenja dobila sam osjećaj kao da kroz mene struji energija, i to od glave u trbuh. Nakon toga sam mogla dobro i slobodno prodisati. Te sam noći spavala tako mirno da me moj suprug probudio. Htio je vidjeti jesam li živa. Prije sam u krevetu više sjedila nego ležala. Čula bih moje pištanje koje je zvučalo kao ulazak brzog vlaka na Glavni kolodvor u Münchenu.
Kod tog susreta doživjela sam Brunu Gröninga vrlo duboko u duši. Doživjela sam duhovnu povezanost s njime. Bruno Gröning mi je dao tri pločice od staniola koje sam trebala položiti na grudni koš i trbuh. Rekao je da ću tada moći dobro disati. To sam i činila. Od tog vremena više nikad nisam dobila napad.
Glasovi koji su odobravali djelovanje Brune Gröninga
Poznate ličnosti izražavaju svoje mišljenje o osobi zvanoj Gröning
|
|
"Gröning je jedinstvena pojava koja se ne može svrstati niti u jednu psihoterapeutsku ili psihološku školu. Mislim da je bio duboko religiozan čovjek. Skroman, vjerodostojan, dobronamjeran čovjek, uvijek spreman pomoći drugima." Helmut Kindler, nakladnik |
|
|
"Istovremeno doživljavanje i duboki uvid u Učenje Brune Gröninga, iscjeljenja, njegovo znanje puno mudrosti, njegovo jednostavno, Bogu predano biće, njegova osobnost koja je zračila snagom i sigurnošću, sve mi to dopušta da o njemu izreknem sljedeću ocjenu: koliko god da je nizak rastom, toliko je nadmoćno velik, jer svu svoju volju, svoje jedinstveno znanje i sposobnost daje za dobrobit čovječanstva." Barunica Anni Ebner od Eschenbacha |
|
|
"Ispostavilo se da gospodin Gröning nije pregledao nikoga koji je došao k njemu. Meni nije poznat niti jedan slučaj u kojem je Gröning nekog tjelesno dodirnuo. Također mi nije poznato da je ikada nekog bolesnika navodio na to da se odrekne pomoći stručne medicine. Osim toga, nije nikada nekome prepisao lijek (…) Meni nije, nadalje, poznat niti jedan slučaj da je gospodin Gröning tražio novac od osobe koju je tretirao (…). Nisam ga smatr smatrao šarlatanom (…). Nedvojbeno je za mene bilo to što su iz njega proizlazile snage koje su kod ljudi prouzročile iscjeljenje." Biskup dr. Hermann Kunst, iz Herforda 1949. godine |
|
|
"Gröning je izuzetan fenomen, znanstveno neshvatljiv (…) Njega možemo usporediti sa Sokratom, Jeanne d′ Arc, Gandijem i Albertom Schweitzerom, budući da se i on potpuno žrtvovao sveopćoj dobrobiti. (…) Njegovi čudotvorni uspjesi su tako jedinstveni da je već postao povijesna ličnost. Buduće će se generacije zanimati za njega i njegovo djelo." Josef Hohmann, upravitelj srednje škole, povjesničar i istraživač graničnih znanosti, 1957. godine |
|
|
"Ako su određeni krugovi Brunu Gröninga potpuno pogrešno shvatili i oklevetali, to je zbog toga što je svojim suvremenicima bio predstavljen jednostrano kao čudotvorni iscjeljitelj. Njegova čestita i iskrena ljubav prema ljudima bila je izrazito naglašena i vidljiva izvana, te je zastirala njegovo jedinstveno i slojevito biće: kršćanina, glasnika i navjestitelja. Malo kome je bila poznata bit sadržaja njegovog života i njegove težnje." Hella Emrich, liječnica |
|
|
"Fenomen Gröning me kao liječnika toliko zanimao da sam mnogo tjedana, mnogo dana, ali i mnogo noći proveo uz Gröninga (…). Gröning nama liječnicima postavlja zagonetku: prvo, osobnim kontaktom i snažnom koncentracijom uspijeva iscijeliti i bolesnike s najtežim bolestima, čak i slijepe. U to sam se osobno uvjerio. Drugo, Gröning je sposoban da kroz takozvano iscjeljenje na daljinu, postigne iste rezultate, odnosno potpuna iscjeljenja, ili pak znatna poboljšanja. Također sam bio prisutan i kod iscjeljenja na daljinu. Mi liječnici možemo i moramo naučiti puno od gospodina Gröninga, jer je u stotinama slučajeva uvjerljivo dokazao da je mali Gröning pomogao i potpuno izliječio tamo gdje su znanost i medicinske vještine već bile zakazale." Dr. med. Zetti, liječnik |
|
|
"Nitko ne može poreći činjenicu da je Bruno Gröning iscijelio mnoge bolesnike koji su bili svrstani u neiscjeljive. Školska znanost žuri kako bi objasnila da to nije neuobičajno dok se radi o oboljenjima koja imaju svoje porijeklo u duhovnom području. Zašto školska medicina ima do sada tako malo uspjeha u ovoj oblasti, to ne spominju, ili su ti slučajevi toliko rijetki da se o njima radije šuti? Nova "metoda iscjeljivanja" u Herfordu je u svakom slučaju vrijedna pozornosti koju zaslužuje." Dr. phil. A. Kaul |
Vremenska svjedokinja barunica Anni Ebner od Eschenbacha
"Kao da bi se liječnik trebao opet priviknuti na zdravi izgled svoje supruge"
Godine 1950./51. Bruno Gröning je držao neko vrijeme predavanja u obiteljskom hotelu Weikersheim u Gräfelfingu. Barunica Anni Ebner od Eschenbacha posjetila je nekoliko tih predavanja i zabilježila neke od tamošnjih događaja. Evo jednog primjera:
"Jednom su dovezli mladu ženu snježno bijela lica u invalidskim kolicima. Tijekom predavanja izgubila je svijest te je izgledala kao da je mrtva. Bruno Gröning je bacio samo jedan kratak pogled na nju. Zatim je umirio one koju su bili oko nje, jer su se počeli brinuti, posebice čovjek koji je stajao uz nju.
Nakon pola sata, žena se probudila, imala je crvene obraze. Ustala je iz invalidskih kolica te krenula prema Gröningu, još ponešto nesigurnim koracima, ali sa sjajnim i začuđenim izrazom u očima.
"Lijepo je to kad se opet može stajati na vlastitim nogama i da srce pritom kuca u normalnom taktu! No nemojte odmah pokušati nadoknaditi izgubljene godine – tijelo treba polako voditi prema njegovim dužnostima! "
Kad je žena htjela iskazati svoju zahvalnost, Gröning je rekao: "Zahvalite Bogu! Ja sam samo Njegov mali pomagač, dokažite nam sada da ste instinsko dijete Božje!"
Čovjek koji ju je doveo, ustao je i progovorio uzbuđenim glasom: "Gospodine Gröning, ja sam njen suprug i liječnik po struci, za mene je moja supruga bila neiscjeljiva, premda sam sve pokušao kako bih je izliječio. Imala je veliku želju doći k Vama. Bio sam uvjeren da će mi još tijekom vožnje ovamo umrijeti, jer je imala tako bolesno srce da je svaki pokret za nju predstavljao smrtnu opasnot. Duboko sam dirnut ovim čudom i ne pada mi lako u njega vjerovati!"
Plačući od radosti, izgurao je prazna invalidska kolica iz dvorane. Sjeo je zajedno sa svojom suprugom kako bi poslušali dvosatno Brunino predavanje. Češće je gledao prema svojoj supruzi kao da se prvo mora naviknuti na zdrav i sretan izgled svoje žene."
Vremenska svjedokinja G. Clausen
Oslobođenje od dugogodišnjih
50-ih godina živjela sam na Fliegerhorstu u Uetersenu. Jednog je dana Bruno Gröning prošao pored našeg prozora i moja su mi djeca skrenula pozornost na njega. Gospodina Gröninga smo poznavali iz novina. U trenutku kad smo vidjeli da gospodin Gröning ide ispred našeg prozora, pomislila sam: "Kamo on ide?" Kad sam vidjela da ide k mojoj susjedi, otrčala sam za njim i pokucala. Saznala sam da je moja susjeda sestra Brune Gröninga. Odveli su me u kuhinju te sam smjela sjesti za stol preko puta Brune Gröninga. Između nas, uz širu stranu stola, sjela je njegova sestra. Bruno Gröning me zamolio da sjedim sasvim slobodno, da ne križam ruke i noge i da obratim pažnju na ono što osjećam. Rekao je: "Uzmite onoliko struje koliko možete!" Tada sam, na svoje iznenađenje, jer je on sjedio podalje od mene, na svojim šakama osjetila puhanje, kao da mi netko puše na šake. To mogu posvjedočiti. Onda je njegova sestra iznenada osjetila bolove u nozi i poviknula: "Au, au, au!"
Pomislila sam: "To su moji bolovi koji su me uvijek mučili." Godinama sam imala osjećaj kao da moja noga ne pripada meni, već da mi je zaljepljena. Ni liječnička pomoć me nije mogla osloboditi tog stanja.
Glasno sam poviknula: "To su moji bolovi, takve bolove ja uvijek imam!" Bruno Gröning je na to rekao samo jednu riječ: "Imala!" U tom su trenutku bolovi kod njegove sestre prestali, a ja sam svoju nogu opet osjećala kao normalni dio moga tijela. Bila sam slobodna. Više nisam imala bolove, moja je noga opet pripadala meni. Od tog trenutka više nisam šepala. Sad sam bila zdrava i zdrava sam ostala.
Bruno Gröning nije tražio novac, već mi je tek dao pločicu od staniola na kojoj je pisalo: "Božji blagoslov na svim vašim putevima!" Ta je posjeta trajala pola sata, te sam se nakon toga sasvim zdrava vratila u svoj stan.
Vremenksi svjedok Gottfried Kalz
"Vijest "Ona može opet hodati" proširila se brzinom šumskog požara"
Majka mog kolege bila je 25 godina vezana za invalidska kolica. Kada se u razgovoru spomenuo Bruno Gröning, rekao sam: "Pokušaj pozvati tog čovjeka da dođe..." Mislim da je to bilo 1956. godine. Obitelj se povezala s Brunom Gröningom i on je obećao da će doći jednog prijepodneva.
Kad se Bruno Gröning pojavio, iz znatiželje je došao i veliki broj poznanika obitelji W. Staru gospođu W. su digli iz kreveta i položili u kolica te je odvezli u primaću sobu preko puta Brune Gröninga. Nitko nije smio ostati u sobi. Svi su morali napustiti prostoriju.
Ostali su samo stara gospođa W. i gospodin Gröning. Mi ostali smo napeto prisluškivali izvana ne bismo li nešto čuli. Odjednom smo glasno i jasno čuli riječi Brune Gröninga: "Ustani i hodaj ... " Mogu se zakleti da stara dama do tada nije mogla hodati ni koraka! Kad smo čuli te riječi, ništa nas nije moglo zadržati da ne otvorimo vrata. Otvorili smo ih i vidjeli kako gospođa W. opet hoda. Žena mog kolege je željela pomoći svojoj svekrvi tako da je podupre, ali Bruno Gröning je rekao da gospođa W. može sama hodati. Gospođa je stvarno ustala i hodala potpuno sama! Imali smo svi suze u očima, bilo je to neshvatljivo, ali mi smo to doživjeli i vidjeli vlastitim očima!
Bruno Gröning nije hipnotizirao staru gospođu W. niti ju je dotaknuo, ništa. Samo ju je čvrsto gledao u oči i rekao: "Ustani ...." I gle, ona je hodala.
Svojedobno sam mislila: "Možda Bog ipak postoji?" U prostoriji nije bilo nikoga tko nije zaplakao od radosti. Bio je to dirljiv doživljaj. Bruno Gröning je zatim rekao: "Vi sad možete hodati."
Gospođa W. je postala glavnom temom razgovora naše četvrti. Bila je to senzacija. Vijest se širila brzinom požara: "Ona može hodati!" U kratkom vremenu je došlo oko 200 ljudi samo da bi vidjeli kako gospođa W. hoda. Hodala je po ulici gore dolje i pokazivala ljudima kako može hodati.
Bruno Gröning za svoj dolazak nije tražio novac. O njemu mogu izvjestiti samo sve najbolje. Imao je sasvim posebno zračenje. Iscjeljenje gospođe W. se održalo.
Vremenska svjedokinja Christa Hinz
Ratni invalid preskače ogradu ergele Traberhof
O djelovanju Brune Gröninga na Traberhofu saznala sam od poznanice. Nakon toga sam se i ja onamo odvezla na dva dana. Kod mog dolaska tu je već bilo najmanje 10-20 tisuća ljudi. Brunu Gröninga još nismo vidjeli. Satima smo čekali na njega.
Bruno je tada došao i s balkona govorio ljudima. Osjetila sam elektriziranje, vibriranje i mravinjanje u čitavom tijelu. I drugi ljudi su se pokretali, njihovi udovi samo što nisu letjeli tamo – amo. Neki su počeli vikati: "Više ne trebam štake!" i: "Ja opet mogu hodati!"
Stajali smo zbijeni glava do glave, ali sam se ipak progurala kroz mnoštvo, jer me to što se događalo jako zanimalo.
Nosači iz Crvenog križa pomogli su jednom čovjeku da se podigne, jer je ležao na primitivnim nosilima. Podigao je svoje ruke tražeći pomoć. Znoj mu je u mlazovima curio s lica. Pitala sam ga što mu fali, a on mi je odgovorio da je ratni invalid. Potom je taj čovjek potpuno ustao sa svog ležaja.
Zatim sam vidjela djedu koji je plakao. Sa sobom je imao osmogodišnjeg unuka. Taj dječak nije mogao hodati. Napravili su mu kolica od jednostavnih dasaka kako bi ga mogli dovesti ovamo na Traberhof Bruni Gröningu. Taj mi je stari čovjek sa suzama u očima pričao da njegov unučić može opet hodati.
Neki drugi čovjek skočio je preko ograde ergele, a ja sam mu rekla: "Hej, vi ste tu sigurno na krivom mjestu!" Na to mi je je odgovorio: "U nedjelju sam još hodao sa štakama." Nakon pet dana taj je čovjek prereskakao ograde ergele! Dok mi je pokazivao iskaznicu ratnog invalida, zračio je velikom srećom.
Na tom sam mjestu srela i starog čovjeka koji je sjedio u invalidskim kolicima. On je izgubio svoje iscjeljenje. Ljudi su tvrdili da iscjeljenja ne traju i da je Gröning šarlatan. Tim je riječima on povjerovao.
Ljudi su tu bili dan i noć. Cijelo vrijeme dok sam bila na Traberhofu, nisam osjetila glad. To mnoštvo ljudi nije bilo histerično, svi su vjerovali i nadali se da će ozdraviti. Kad sam sve te ljude vidjela kako leže na nosilima ili stoje sa štakama, bila sam tako potresena da su mi nedostajale riječi i da sam to jedva mogla gledati.
Vjerujem da je Bruno Gröning imao posve posebnu povezanost s Bogom. Osjećala sam da je šteta što ga nisam mogla više puta sresti. Još danas često mislim na ono što sam tamo doživjela.
Izvještaj svjedoka vremena
Iscjeljenje od zatvora stolice i embolije – "Taj je događaj bio glavna tema u selu"
Dok su tražitelji pomoći na Wilhelmsplatzu čekali na Brunu Gröninga, na drugim su se mjestima odvijale scene poput ove:
Od majke našeg vremenskog svjedoka liječnici su digli ruke. Nije imala stolicu šest tjedana. Sva nastojanja s medicinske strane kao što su klistir, sredstva za čišćenje itd. ostala su bez rezultata.Tome se još pridružila i embolija.
Svjedok vremena: "Mi, to znači, članovi naše obitelji, bili smo na kraju snaga. Hvatali smo se za svaku slamku kako bismo ipak pronašli pomoć i iscjeljenje za našu majku. U toj smo situaciji čuli da je Bruno Gröning bio ovdje u Wittekindstrasse u Herfordu kod jedne teške bolesnice. Krenuo sam tamo. Tamo je već bilo dvadesetak ljudi koji su također tražili pomoć. Kod pozdrava, Bruno Gröning mi je rekao: "Idite u kuhinju. Večeras ću poći s Vama k vašoj majci." Kako je on znao da sam došao zbog svoje majke, ne znam, nisam mu ništa rekao.
Za vrijeme čekanja u kuhinji doživio sam sljedeće: U međuvremenu je došla majka s djetetom. Dijete je imalo užasan hripavac. To smo užasno hripanje čuli već izdaleka. Majku s djetetom su doveli k nama u kuhinju. Bruno Gröning je dijete ljubazno milovao po kosi. Onda se obratio majci rekavši: "Pazite na svoje dijete, jer će ono za četrvt sata povratiti žuti sekret." Bruno Gröning je nakon toga napustio kuhinju kako bi se posvetio drugima. Odjednom je dijete počelo pljuvati. U zadnji sam ga čas uzeo i držao nad sandukom za ugljen gdje je povratilo. Takvo povraćanje nisam vidio u svom životu. Poslije je Bruno Gröning rekao majci: "Dijete je zdravo..." Ona je krenula kući i djevojčica više nije kašljala.
U ponoć smo krenuli mojoj majci u Bielefeld. Za vrijeme vožnje Bruno Gröning je napomenuo da se ne moram brinuti, jer da ta iscjeljujuća snaga dolazi od Boga. Čovjek bi trebao vjerovati u Dobro. Nadalje mi je rekao da se sad za vrijeme vožnje bavi mojom majkom, i to duhovno.
Kad smo došli u spavaću sobu moje majke, Bruno Gröning je sjeo uz nju na krevet. Na moju veliku radost vidio sam da su joj oči bile malo bistrije. Ali trbuh joj još bio izbočen kao kanta. Bruno Gröning je onda razgovarao s njom, te sam vidio kako je u nju ušla životna radost. Njeno je srce bilo otvoreno za Brunu Gröninga; ona mu je vjerovala. Bruno Gröning je zatražio čašu vode za moju majku i rekao je da će joj to goditi. Donio sam svježu vodu iz pumpe na dvorištu i moja je majka to pila. Bruno Gröning se obratio mom ocu i rekao mu: "Obratite pažnju na stolicu i mokraću vaše žene. Vidjet ćete i čuditi se što će sve izaći." Moj je otac je pitao Brunu Gröninga što mu je dužan, što mu treba platiti. Bruno Gröning je samo rekao: "Mi se trebamo zahvaliti Bogu i jednim pismom zahvale izvjestiti što smo doživjeli."
Sljedeći se dan u trbuhu moje majke sve pokrenulo. Otac je rekao da se mogla riješiti sedam punih posuda. Dva dana nakon toga moja je majka ustala potpuno iscjeljena. Od tada su zacijelile i njene otvorene rane na nogama, i to bez liječničke pomoći. Liječnik moje majke ostao je bez riječi. O tom se događaju govorilo u čitavom selu.
Kad sam Brunu Gröninga pogledao u oči, znao sam: preda mnom je vjernik! Zračio je na poseban način. Da mi je netko prije tog događaja rekao kako je ovako nešto doživio, pomislio bih: "Ma, hajde, taj je lud!" Ali čovjek tako nešto mora prvo doživjeti da bi mogao vjerovati. Taj je događaj za mene bio jedinstven."
Vremenska svjedokinja L. Schlüter
Iscjeljenje gluhoće, sljepoće i oduzetosti u Herfordu – Gröningovo zračenje govorilo je više nego tisuću riječi
Vestfalski Herford bilo je mjesto gdje je djelovanje Brune Gröning započelo u većem opsegu. To je zapazio i tisak te je počeo o tome izvještavati. Na tisuće tražitelja pomoći iz bliza i daleka dolazili su kako bi ovdje dobili pomoć i iscjeljenje. Među tim ljudima stajala je i gospođa Schlüter sa svojom slijepom svekrvom. Ona je tjelesno bila vrlo slaba te je trebala stalnu pomoć, kako kod oblačenja, tako i kod dnevne higijene i td...
Gospođa Schlüter je izvijestila sljedeće: "Za mnoga iscjeljenja saznala sam iz jednog časopisa. Između ostalog, tu su bile i slike koje su pokazivale događaje u Herfordu. Rekla sam sama sebi, tamo trebaš otići sa svojom svekrvom!
Čvrsto stisnuti jedan do drugog kao sardine u konzervi, stajali smo tu u mnoštvu na Wilhelmsplatzu pred kućom broj 7. S naše je desne strane bilo oko 30 ljudi koji su sjedili u invalidskim kolicima. Svi smo čekali i čekali. Nitko nije govorio. Svi su bili napeti i gledali prema balkonu na kojem se trebao pojaviti Bruno Gröning. Bilo je već dosta kasno navečer. Netko se pojavio na balkonu da nas tješi. "Budite strpljivi! Bruno Gröning će sigurno doći!" Tako smo tu ustrajali tri dana i tri noći.
Odjednom je Bruno Gröning stajao pred nama i svi su se veselili. Bruno Gröning je rekao da mi svi tražimo pomoć i iscjeljenje i da je Bog najveći liječnik svih ljudi. Nakon toga je pozvao oduzete da napuste invalidska kolica. "Vi možete hodati! Ustanite!" Nitko to nije učinio. I opet je Bruno Gröning oduzetima ulijevao hrabrost da se uzdaju u Gospoda Boga i da ustanu. "Vjerujte da možete i ustanite!" Onda su počeli ustajati jedan za drugim. Mogli su hodati! Nitko to nije mogao shvatiti. Svi su ostali bez riječi. Ljudi su plakali kod tog prizora.
Tada je Bruno Gröning rekao: "Slijepi i gluhonijemi, molim neka dođu pred ulaz u kuću." Sada sam sa svojom svekrvom pošla tamo gdje je on, između ostalih, i s njom razgovarao. Na ulazu je Bruno Gröning iz ruku majke uzeo gluhonijemo dijete staro dvije i pol godine. Gospodin Gröning ga je mazio i razgovarao s njim. Nakon toga je pored uha djeteta držao zvučnu vilicu i dijete je na to okrenulo glavu. Jasno se moglo vidjeti da to dijete sada može čuti. Drugo je dijete progledalo. Bile su to najdirljivije scene koje sam ikad vijela u svom životu.
Poslije smo se odvezle kući. Moja je svekrva tako dobro mogla vidjeti da se sama počela kretati po kući. Njeno se opće stanje toliko poboljšalo da više nije trebala pomoć kod oblačenja, niti kod dnevne higijene.
Bruno Gröning je bio skromno i jednostano odjeven poput svih ostalih. No zračio je ljubavlju kao nitko od njih. Čovjek je u njega mogao odmah imati povjerenje. Njegovo je zračenje jednostavno govorilo više nego tisuću riječi."
Vremenksi svjedok gospodin Steurer
Bruno Gröning pomaže ratnom invalidu
Bruno Gröning je često putovao vlakom k tražiteljima pomoći. Na jednom od putovanja dogodilo se sljedeće:
G. Steurer: "Vlak u kojem je sjedio Bruno Gröning ulazio je na kolodvor u Innsbrucku. Tu je kratko stajao. Bruno Gröning je otvorio prozor svog kupea i gledao van. U isto sam vrijeme stajao na peronu. Imao sam jake bolove.
O Bruni Gröningu i njegovom djelovanju na čovječanstvo koje pati saznao sam iz članka u novinama. Preko puta mene je stajao brzi vlak iz kojeg je gledao Bruno Gröning. Otišao sam tamo i zamolio Brunu Gröning da mi pomogne, jer sam imao tako jake bolove. Bruno Gröning je kratko otišao u svoj odjeljak i s prozora mi dodao kuglicu od staniola. Rekao mi je da tu kuglicu polegnem na mjesto gdje su bolovi i da se molim. Zatim je vlak krenuo.
Bolovi su dolazili od rana koje sam zadobio prilikom eksplozije mine. Od tada mi nedostaju desno oko i jedna ruka. Odmah sam poslušao savjet Brune Gröninga te sam polegao kuglicu na mjesto gdje sam imao bolove. Bolovi su ubrzo nestali. Nisu se više vratili. Od prvog trenutka gospodin Gröning je na mene ostavio poseban i silan dojam. Imao sam osjećaj da je on čovjek koji stvarno može pomoći. On za tu kuglicu nije tražio novac, već mi je jednostavno nesebično pomogao."
